Ako pokojnik nema obitelj, uskakale su profesionalne narikače
Zahvaljujući našem predsjedniku, u središte pozornosti došle su
zaboravljene narikače. Prije koji dan to je bio jedan od
najguglanijih pojmova na Internetu u Hrvatskoj, mnoge je zanimalo
što rade i postoje li još uvijek babe narikače, žene koje koje bi
jadikovale, jecale i plakale za pokojnikom i tako dodatno
dramatizirale sprovod. Neke su to radile jer im je umrli u rodu,
druge profesionalno, za plaću. Bilo ih je u Zagorju, u Zagori, u
Slavoniji, Lici. A vjerovali ili ne – nisu izumrle, ima ih još.
Čuvaju običaj
One nisu samodopadne, ali nariču i čuvaju taj običaj od
izumiranja. Oplakivati pokojnika učile su još od svojih majki i
baka.
‘Naricanje, to je neki osjećaj iz srca. Nešto osjećaš prema tom
pokojniku ili rođaku”, objasnila je Radojka
Komljenović iz Moštanica.
”Nije to ono što se mora, to iz duše dođe ti da ti ideš oplakat
toga čovjeka, ženu, tetku, strinu, mladi netko kad umre još i
gore”, rekla je Zorka Ovčariček iz
Moštanice.
Naricanje je bio ženski posao i postoji otkako je sahrana.
Jaukalo se u Hercegovini, Zagori, Lici, Slavoniji – gotovo da
nema dijela Hrvatske, pa ni Balkana gdje to nije bio običaj.
Negdje su to zvali oplakivanje, ridanje, tužbalice…
”Naricanje, neko bi rekao jaukanje, netko prebiranje. Svako selo
ima svoj običaj i svoj naziv”, izjavila je Savka
Barberić.
Ako pokojnik nema obitelj, uskakale su profesionalne narikače.
Jer sramota je bilo da pokojnik ostane neoplakan. Kad bi netko
umro nije ih trebalo ni zvati.
”Bile su tri žene u selu što su obavezno dolazile. Nisu bile
rod, i dolazile su i one su bile kraj mrtvoga. Kako god tko
nailazi one se isplaču tako nad mrtvim. I onda dolazi komšija,
evo tebe dođe tvoj komšija da te isprati, evo tebi dođe tvoj ujak
da te isprati. One s tim plačom najavljuju tko je sve došao da te
obiđe i isprati”, pojašnjava Zorka.
Neke narikače su za tu uslugu uzimale novac, ali većina njih je
radila pro bono.
”Nisam čula nikada da je netko nekome platio. Nego se moralo
ostajati poslije na karminama. Nisu mogli ovi koji su plakali i
jaukati ići kući, ostajali su na večerama”, dodaje Savka.
Ako na sahranama nije bilo naricanja smatralo se da obitelj nije
cijenila pokojnika ili je isti bio loša osoba. Jaukalo se o
pokojnikovim dobrim osobinama, prisjećalo se doživljaja, plakalo
za njegovim odlaskom. Mara, Zorka, Savka i Radojka žive u okolici
Petrinje. Do jučer nisu ni sanjale da će ih predsjednik svojim
jaukanjem proslaviti, i da će naricati na televiziji, umjesto na
sahrani.