Elvir Tabaković mnogima je poznat kao avanturist koji je proputovao cijeli svijet motorom i automobilom te na svojim putovanjima “uhvatio” odlične fotografije. No, njegov životni put se mijenja.
Za online dnevnik Pastoral mladih Zagrebačke nadiskupije, Elvir koji je do završetka gimnazije živio u Osijeku, otkrio je kako je čvrsto odlučio postati svećenik. Njegov razgovor u kojem otkriva razloge zašto je to odlučio prenosimo u cijelosti.
[span class=attention]Pogledajte: Elvir Tabaković Vespom do najsjevernije točke Europe[/span][span class=camera]FOTO: Osječanin na Route 66[/span]
[blockquote]Imao je “posao iz snova”, karijera mu je bila u
usponu, putovao je po cijelome svijetu… No, on je ipak odabrao
jedini pravi put. Blagdan Svih svetih 2012.
dvadesetšestogodišnjem Elviru Tabakoviću tako je postao osobit
dan u njegovom životu. Naime, toga je dana krenuo prema
augustinskom samostanu sv. Mihaela u mali bavarski gradić Paring
kako bi jednoga dana postao član Augustinaca regularnih kanonika
od Windesheima. S Elvirom smo razgovarali dan prije njegova
odlaska.
Elvire, radeći kao fotograf za gotovo sve hrvatske
novine, a u posljednje vrijeme najviše za magazin Auto klub,
živio si vrlo dinamično. Samo u posljednje tri godine prešao si
preko 240.000 km putujući svijetom. Uz to, ljubitelj si
avanturističkih sportova poput kitesurfinga, snowboardinga,
skejtanja itd. No, odlučio si krenuti posve drugačijim putem…
Kako si živio prije te odluke?
Tako je, radeći u medijima otvarala su mi se mnoga vrata. Imao
sam snimanja sa gotovo svakom poznatom hrvatskom javnom osobom,
počevši od predsjednika i drugih vodećih političara pa sve do
sportaša, glumaca, pjevača te drugih ljudi iz showbiznisa. Kao
fotograf za Auto klub bio sam plaćen da putujem po svijetu bilo
na najveće svjetske sajmove automobila, bilo da s ekipom iz
redakcije testiramo nove modele vozila. Snimao sam najbrže,
najskuplje i najnovije automobile na svijetu. Tri sam puta u
vlastitom angažmanu putovao Vespom po Europi, a prošle godine sve
do Nordkappa u Norveškoj. Bio sam nekoliko puta u Africi na
surfanju po valovima. S kolegom Zvonimirom Jurčićem sam
prokrstario kroz čitavu Ameriku od Los Angelesa do New Yorka.
Zaista sam živio “punim plućima”. No, ništa me nije činilo trajno
sretnim. Neprestano sam tražio nešto više. Čeznuo sam za
ispunjenjem sve dok ga nisam pronašao u Bogu, jer samo je u Bogu
mir. Zaista se mogu prepoznati u rečenici sv. Augustina: “Nemirno
je srce naše dok se ne smiri u Tebi.”
U svojoj životnoj potrazi za Bogom, mnogo si lutao. U
srednjoj si bio pravi “buntovnik”. Što je obilježilo tvoj život
do odlaska u Zagreb?
Zapravo, ja sam rođeni Kuprešak, premda u Kupresu nikada nisam
živio. Do završetka gimnazije sam živio u Osijeku sa svojom
obitelji. Majka je iz katoličke obitelji, otac je ateist. Imam i
dvije mlađe sestre. Već sam kao dijete imao averziju prema svakom
obliku autoriteta. U osnovnoj sam se školi potpuno odmaknuo od
vjerničkog načina života. Upisao sam gimnaziju, no želio sam se
baviti samo stvarima koje su mene zanimale. Ubrzo sam se od
uzornog učenika koji je sudjelovao na brojnim natjecanjima u
osnovnoj školi, pretvorio u pravog buntovnog adolescenta. Počeo
sam skejtati, svirao sam bas gitaru u bendu “Diverzija”, provodio
puno vremena na internetu, a za školu nisam previše mario. No,
kako sam se mnogo zanimao za web-dizajn, bio sam član tima na
prestižnom natjecanju u web-dizajnu na razini države na kojem smo
osvojili prvo mjesto! Nakon Gimnazije, upisao sam studij filmskog
i televizijskog snimanja na Akademiji dramskih umjetnosti u
Zagrebu koji nisam završio. Počeo sam dobro zarađivati, mogao sam
dobro živjeti, stalno sam napredovao u poslu tako da je studij
pao u “drugi plan”.
Da smo te prije nekoliko godina pitali o vjeri, rekao bi
da si agnostik. Kako na to gledaš iz današnje
perspektive?
U prošlosti sam se želio baviti samo “konkretnim” stvarima. Znao
sam i osjećao da postoji “nešto više”, ali se nisam želio
zamarati takvim, meni tada, teško shvatljivim i apstraktnim
stvarima. Radije sam se zadržavao u sferi ljudskom oku vidljivih,
svjetovnih stvari. No, sva ova zanimljiva iskustva koja sam
doživio me nisu ispunjavala. Kada me danas ispituju o najbržim
automobilima ili sličnim iskustvima koje na prvi pogled izazivaju
divljenje, shvaćam koliko čovjekovi vidici mogu biti uski, koliko
čovjek može biti zaslijepljen lažnim sjajem i potpuno krivim i
prolaznim ovozemaljskim stvarima. Bog mi je dao milost da sve ovo
mogu govoriti iz vlastitog iskustva. Ništa se ne može mjeriti s
Božjom ljubavi, jedino ona ostavlja vječan i neizbrisiv pečat u
čovjekovu srcu.
Kako si ipak spoznao vjeru?
Nakon bezbroj pitanja i mnogo lutanja u čežnji da nađem istinu,
Duh Sveti me “slučajno” odveo pravim ljudima te kasnije na pravo
mjesto – u crkvu. Najveću ulogu oko mog obraćenja odigrao je
jedan divni Božji čovjek Mijo B. Sada znam da Bogu ništa nije
slučajno. Kroz nekoliko svjedočanstava koje sam osobno doživio u
2011. godini, dobio sam milost da povjerujem. Nakon mnogo
sumnjanja i bježanja, i ja sam poput apostola Tome i Petra,
shvatio da nemam kamo ići, jer jedino Isus ima riječi života
vječnoga (Iv 6, 68). Dugo je to spoznanje klijalo u mome srcu, a
ja sam ga, i dalje zaokupljen svjetovnim stvarima, u početku
ostavljao po strani. Od travnja prošle godine pa sve do studenog
sam potiskivao vjeru koju sam osjetio i doživio, ali krajem
godine je Istina prevagnula. Promjena je na meni bila očita, jer
sam se svjesno odrekao grešnih sklonosti. Bio sam poput
izgubljenog sina koji se vratio ondje gdje pripada. Počeo sam
živjeti vjerničkim životom. Redovito odlazim na sv. misu,
vjeronauk, odbacujem lažni sjaj ovoga svijeta. I ne činim to samo
zato što me Crkva tako uči nego i zato što racionalno uviđam da
nauk katoličke Crkve ima savršenog smisla. Ovo sam ljeto sa
studentima i članovima molitvene zajednice “Božja pobjeda” pod
vodstvom don Damira Stojića ljetovao u mjestu Postira na otoku
Braču, te sam sudjelovao i na međunarodnom festivalu mladih –
Mladifest – u Međugorju.
No, tvoje obraćenje je značilo radikalan zaokret u tvome
slučaju. Ti si odlučio postati svećenik! Kako si i kada odlučio
odgovoriti na Božji poziv i postati svećenikom?
Kada sam spoznao da postoji vječnost, uvidio sam koliko je moj
prijašnji život bio isprazan, ali istovremeno i koliko sam
nezasluženih darova od Boga primio. Znao sam da Bog ima plan za
mene i molio sam Ga da me upravi na pravi put. Moja je vjera iz
dana u dan napredovala. U tjednu molitve za svećenička i
redovnička zvanja, spoznao sam smisao svoga života. Odlazak u
samostan prije svega bio je potvrdni odgovor na Božji poziv
kojega sam spoznao u srcu. Ne žalim za materijalnim stvarima jer
sam u životu dobio sve što sam ikada zaželio. Po miru u srcu znam
da sutrašnjim odlaskom u samostan vršim volju Božju.
Kakve su bile reakcije tvoje obitelji, prijatelja i kolega nakon
što si im saopćio svoju odluku da odlaziš u samostan u Njemačku
kako bi jednog dana postao svećenik?
Naravno, mnoge sam svojom odlukom iznenadio. Mama je bila
presretna poput svete Monike, Augustinove majke, jer je praktički
izmolila moje obraćenje. Od oca sam doživio vrlo korektnu
reakciju s obzirom da je on po vlastitim riječima ateist, no
pomogao mi je pri seljenju i ostalim pripremama za ulazak u
samostan. Obitelj mi je velika podrška, no, bilo je i poznanika
koji su me zvali na telefon i pokušali odgovoriti od svega, no
nakon što bi im strpljivo, uz pomoć Duha Svetoga, sve obrazložio
odustali su od svakog daljnjeg pokušaja nagovaranja. Pamtit ću i
komentar jednog kolege koji je rekao: “Nije baš da inače
fotografi postaju svećenici”. Nakon što sam mu odgovorio kako je
sveti Petar bio jedan obični ribar, samo je zašutio i
zaplakao.
Elvire, odabrao si Hrvatima poprilično nepoznat Red
Augustinaca regularnih kanonika od Windesheima. Reci nam nešto
više o tom redu.
Pod “Augustince” spadaju dva potpuno odvojena reda – pustinjaci i
kanonici. Augustinci pustinjaci koji su prosjački red poput
franjevaca, bili su prisutni u Hrvatskoj u srednjem vijeku sve do
18. stoljeća, a za Augustince regularne kanonike nisam uspio naći
podatak da su ikada bili u Hrvatskoj. Samostan u Paringu blizu
Regensburga u kojeg ulazim pripada obnovljenoj kongegaciji
Windesheim čiji je najpoznatiji član Toma Kempenac, autor knjige
Nasljeduj Krista. Uzet ću kao usporedbu članove Družbe Isusove.
Oni su regularni klerici, a mi smo regularni kanonici što dakle
podrazumijeva svećenićko i pastoralno djelovanje, ali i
kontemplaciju te javno pjevanu molitvu časoslova na latinskom
jeziku. U velikom nizu “slučajnosti” koje su me ranije dovodile u
Njemačku, prepoznao sam da me Bog želi upravo tamo. Čudni su
putevi Gospodnji!
Za kraj, u Godini smo vjere. Ona je za tebe prepuna
simbolike. Što ona za tebe znači?
Godina vjere za mene znači daljnje produbljivanje spoznanja o
vjeri. Potrebno je neprestano proučavati i istraživati našu vjeru
jer ona nije slijepa vjera, nego mi točno znamo što ona
podrazumijeva, ispovijedajući je u molitvi Vjerovanje. Bitno je
studirati Katekizam Katoličke Crkve, koji je za mene, nakon
Svetog Pisma, drugo najvažnije štivo. Koristim ovu priliku da
potaknem i druge mlade ljude na proučavanje naše vjere, posebno
one koji možda nisu mnogo znali o Augustincima ili o samom sv.
Augustinu koji je i dan danas smatran jednim od najvećih Crkvenih
naučitelja. Moramo prvo vjerovati da bismo mogli znati.
Svjedočanstva su instrumenti učvršćenja vjere, stoga i ja rado
svjedočim da je Isus Krist živi Bog, da je učinio čuda u mome
životu i da me pozvao k sebi. Stoga svi zajedno vjerujmo puni
pouzdanja u Svevišnjega pošto “Znamo doista da se onima koji
ljube Boga sve okreće na dobro.” (Rim 8,28).
Autor: Natalija Bačić/Pastoral
mladih Zagrebačke nadbiskupije[/blockquote]