Male stvari ponekad na čovjeka ostave značajan dojam, izvuku osmijeh na lice, a u srce vrate toplinu i nadu kako za ovaj svijet još uvijek ima nade. Takve osjećaje osjetila je ovih dana i Maja Sajler Garmaz poznata po aktivizmu u Ruandi gdje zajedno sa svojim suprugom pomaže djeci Afrike.
No, ova priča nema veze s Afrikom nego s jednim naizgled
beznačajnim događajem, ali događajem koji je njoj promjenio dan.
Priču pročitajte u cijelosti.
[blockquote]”Zadnjih dana po fejsu kruži lijepa priča o
“uvjetnoj” kavi koju ljudi u kafićima plaćaju unaprijed za nekoga
tko sebi ne može priuštiti topao napitak…
Meni se u petak dogodila jedna lijepa stvar, koja me asocirala na
“uvjetnu” kavu. Iako, događaj sam po sebi nema nikakve
sličnosti….
Veliki petak. Gužva u gradu. Kiša lije. Tražim parking. U jednom
trenutku maše mi nepoznati čovjek i rukom pokazuje na automobil.
Renault Clio. Pokazuje mi da će se isparkirati. Nasmiješim se i
dignem palac gore u znak zahvale što mi je dao do znanja da ću tu
sad imati slobodno mjesto.
Isparkira auto, ali ne odlazi. Malo zbunjano pogledam prema
njemu, ali se ipak uparkiram na njegovo mjesto. Po jakoj kiši, on
izlazi iz automoobila, prilazi mom automobilu. Otvaram prozor, a
on mi pruža plaćenu parkirnu kartu:
“Iskoristio sam samo 10 minuta. Imate još 50 minuta plaćenih.
Izvolite!”
Bila sam oduševljena! Ne zato što sam uštedjela
te 4 kune, nego me njegova gesta stvarno ugodno iznenadila!
Izmamio mi je ogroman osmijeh na lice. Vikala sam “hvala, hvala!”
dok je trčao prema svom automobilu.
Sa mamom sam obavila po centru što sam trebala. Nakon pola sata
krenule smo prema automobilu. Kiša je i dalje padala. Gužva za
parking i dalje je bila velika.
Sjela sam u auto i rekla mami: “Ova karta vrijedi još 20
minuta. Idem i ja nekome uljepšati dan!”
Ponovila sam sve. Prvi auto koji je nailazio, mahnula sam čovjeku
i dala mu znak da izlazim. Isparkirala sam auto i pričekala da se
on uparkira. Izašla sam van, prišla njegovom prozoru i rekla:
“Imate na ovoj karti još 20 minuta”.
Čovjek je razvukao ogroman osmijeh i rekao: “Pa hvala vam,
toliko sam se i namjeravao zadržati”.
Odjurila sam prema autu. Bila sam još zadovoljnija nego kada sam
dobila kartu, jer sam nekome izmamila osmijeh na lice.
Eto dragi moji, ponekad je tako malo potrebno da nekome
uljepšamo dan, izmamimo osmijeh na lice, pa čak i tmurni
i kišni pretvorimo u lijepi dan. Male geste čine
čuda!“[/blockquote]
Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!