Članovi moto kluba Osijek povodom ulaska Hrvatske u Europsku uniju krenuli su na put gradovima prijateljima grada Osijeka. Pročitajte njihov putopisi nastao tijekom avanture motorom.
[blockquote]Poseban datum za Republiku Hrvatsku. Dana 1.7.2013.
ulazimo u Europsku uniju, Hrvatska postaje 28. zvijezda Europe.
Poseban je to dan i za nas bikere MK Osijek jer preostaje samo
još 12 dana do našeg puta, puta u posjet zemljama koje su već
odavno postale zvijezde Europe. Između ostalog to su zemlje u
kojima se nalaze naš dragi prijatelji i dragi prijatelji gradovi
našega Osijeka. Put je osmišljen tako da se prvi dan odvozi 560km
do mjesta Zakopana u Poljskoj. Zatim odlazimo do Krakova, na
povratku u posjet Auschwitzu, Nitri u Slovačkoj, a zadnji dio
puta predodređen je za Budimpeštu i Pečuh. Vrijeme u pripremama
prolazi brzo, ali ne dovoljno brzo. Svi jedva čekamo da dođe taj
trenutak da sjednemo na naše drage motore i zaputimo se put
velike avanture. Dan prije provjeravamo još jednom da li je sve
od neizostavnih potrepština tu: kotlić za čobanac – tu, slanina –
tu, Pan – tu…jer ipak, dalek je to put, a mi smo Slavonci. Noć
prije naravno da nema spavanja, uzbuđenje je kulminiralo.
U zoru 13.07. počinje naša avantura. Skupljamo se ispred
prostorija MK Osijek. Svi vidno neispavani i umorni, ali svi sa
širokim osmjehom na licu jer POČELO JE!!!!
Na broju je 18 ljudi i jedan kombi koji nas je vjerno i bez
ikakvog zaostajanja pratio jer vozila ga je jedna žena, fizički
mala, ali karakterno jača od velike većine nas. Prelaskom granice
sa Mađarskom valja se pridržavati zakona EU i kupiti vinjete i
između ostalog malo se odmoriti. Nastavljamo svoj put dalje.
Uživancija! Sve brige i probleme na tjedan dana ostavljamo iza
sebe. Vidim samo grupu motora koja bezbrižno plovi mađarskim
cestama i kroz glavu mi prolazi ona naša dobro znana pjesma :
“…odlaze na dalek put, ‘ko to može znati…”. Put autocestom
nas vodi prema Mađarskoj metropoli, Budimpešti. Približavajući se
obilaznici samoga grada polako shvaćamo da smo uletjeli u “happy
hour”. Gužva na cesti je bila tolika da smo mislili da ćemo na
toj cesti dočekati noć, a nismo ni na pola puta.
Ipak, mi smo bikeri i ni jedan problem nije nerješiv pa tako ni
metropolska gužva. Naravno, kako to i ide naši ljubimci su pomalo
i žedni pa treba i to odraditi, a tko će drugi natočiti svima,
nego predsjednik!
Napuštamo Budimpeštu i to puno prije nego li je pala noć. Lagano
dolazimo do Slovačke. Opet bezbrižna vožnja ovaj put kroz Male
Tatre. Savršena cesta, lagani slalom zavojitim cestama kroz šume
Slovačke, postoji li na svijetu išta bolje. Pa da je netko i na
trenutak bio nervozan zbog gužve u kojoj smo ponosno sudjelovali,
ovaj dio puta bio je nirvana za dušu. Kakva gužva? Kakva nervoza?
Što je to?
Naravno i u Slovačkoj pravimo pauzu, treba se malo opustiti i
okrijepiti, zato stajemo u malom selu gdje susrećemo jednog
stanovnika tog malog mjesta te ga častimo s našim domaćim PANom,
dok se mi osvježavamo u obližnjoj lokalnoj birtiji, gdje za
cijenu od 80 centi dobijamo ni manje ni više nego 0,5l domaćeg
točenog piva rashlađenog na pravu ”radnu” temperaturu.
Polako smo svi postajali svjesni da putujemo prema sjeveru Europe
i prema planinskim dijelovima, jer temperatura koja nas je ondje
dočekala bila je znatno manja od one koju smo ostavili u
Slavoniji. Bila je toliko niska da smo vidjeli nešto što nismo ni
mogli zamisliti za ovo doba godine kada smo krenuli iz Osijeka.
Iz dimnjaka kuća protezao se dim. Ljudi u ovo doba godine lože!?
Nismo mogli vjerovat. Ali s obzirom na to koliko je bilo hladno
mogli smo ih shvatiti.
Nastavljamo svoj put dalje prema Poljskoj. Tamo će nas dočekati
naši veliki prijatelji Kinga, Max i Bertok koji će nas dovesti do
našeg prvog odredišta, Zakopana u Poljskoj. Polako shvaćamo da
hladnoća nije jedini problem za ovo doba godine. Na nebu se
oblači, tamni oblaci dolaze sa svih strana, a mi oblačimo svoja
kišna odijela jer sve je više izvjesno da će nas u Poljskoj
dočekati i kiša. Na viziru vidim jednu kap, pa drugu. Ubrzo je
počelo pljuštati, a nama još tako malo treba. Kroz tmurno
vrijeme, bez i jedne zrake sunca vidimo samo krupne kapi kiše
koje tako jako udaraju u asfalt kao da će ga razbiti. Odjednom,
ispred nas tri nasmijana lica, to su naši domaćini: Kinga, Max i
Bertok. Dočekali su nas na granici Slovačke i Poljske i odmah
nas, vidno iscrpljene i gladne, ponudili svojim tradicionalnim
zakuskama. Odlično!
Napunili smo baterije i sad možemo odvoziti još to malo puta do
Zakopana. Kiša i dalje pada, ali nas to ne brine previše jer naši
domaćni nas vode do današnjeg odredišta gdje ubrzo i stižemo.
Savršeno mjesto, baš po našem ukusu. Kamp prepun visokih planskih
borova i na svakih 20-ak metara drvena kućica s dugim niskim
krovovima u alpskome stilu. Zauzeli smo tri kućice i u svaku
stane 6-8 ljudi, al to nam je bitno samo za prespavati jer odmah
smo znali da će samo jedna biti za sve nas. Naši motori su se
također smjestili između visokih borova i sve tako dobro izgleda.
Stigli smo oko 20 sati.
Svi se osjećamo poprilično iscrpljeno. Jer prošli smo cca 600km u
komadu. No ipak, želimo se još malo družiti i sabrati sve dojmove
s puta, a uostalom željeli bi smo se malo pobliže upoznati s
našim dragim domaćinima. Oni nas odvode u obližnji kafić koji je
uređen u njihovom tradicionalnom stilu. Hodajući do tamo polako
shvaćamo da naše kućice u kampu nisu jedine izgrađene u
planinskome stilu, nego očito cijelo mjesto. Činjenica je da je
ovdje zima i snijeg veći dio godine. Vrijeme u lokalnom kafiću s
Kingom i Maxom nam prolazi jako veselo i brzo. Umor osjećamo sve
više i više. Valjalo bi poći leći, jer sutra je novi dan, a naši
su nam domaćini isplanirali stvarno ispunjen raspored.
Dogovor je bio da će nas Kinga i Max pokupiti “ujutro” u 12 sati,
htjeli smo se dobro naspavati. No mi, k’o pravi radišni ljudi već
smo u 8 sati bili na nogama. Imamo vremena za mirno ispijanje
kavice i lagani slavonski doručak i neizostavno podizanje
zastava!
Za početak krećemo prema Visokim Tatrama, planinskom lancu koji
se proteže duž ovog predivnog mjesta. Ono što nas veseli više od
svega je to da ćemo do gore žičarom. Veselje je trajalo samo
onoliko koliko je trebalo da žičara krene. Nije nam bilo svejedno
sa one visine gledati nekolicinu upornih ljudi koji su odlučili
do gore ići pješice. Još gore je bilo kada je, iz nama
nepoznatoga razloga, žičara stala. Doduše, razlog je bio taj što
su nam htjeli omogućiti da iz visina “uživamo” u planinskome
krajoliku, no mi smo za to neugodno stajanje optužili jednoga
našeg člana.
Gore je savršeno! Pogled koji se proteže cijelim mjestom se ne
može riječima opisati. Kinga nam, kao pravim turistima, pokazuje
planinu koja se paralelno proteže sa mjestom gdje se mi trenutno
nalazimo. Nama je to bilo obično brdo kao i svako drugo, no kada
se bolje pogleda to definitivno nije bilo samo to. Strpljivo nam
je pojasnila da se planina se zove Giewont i dio je planine
Tatre, planinskog lanca koji je južna granica Poljske. Njen
izgled podsjeća na čovjeka, čovjeka koji spava. Jasno se mogu
vidjeti glava, prsa i noge usnulog viteza. Zovu ga Sleeping
Knight (Vitez koji spava), svi smo se naježili. Legenda kaže kako
je to vojnik koji bezbrižno spava. U slučaju da se u Zakopanama
nešto loše dogodi, vojnik će se ustati i obraniti mjesto. Ako se
to i dogodi, slobodno može pozvati i nas, sigurno ćemo doći
pomoći mu.
Tako pod dojmom nastavljamo svoj obilazak dalje. Hrpa štandova sa
suvenirima, po cestici među ljudima prolaze konji sa zapregama,
prava idila. Sada je vrijeme spustiti se natrag žičarom. Ponovno
visinski strahovi, ponovno zaustavljanje negdje na najvišoj točki
žičare. Mi ponovno imamo svoju teoriju zašto smo se zaustavili.
Naši motori negdje bezbrižno odmaraju u kampu, a mi hodajući do
centra mjesta razbijamo stereotip da se bikeri samo voze svojim
motorima. Možemo mi i hodati i to jako dugo. Povratkom u kamp
odlučili smo svoje domaćine počastiti i zahvaliti im za odličan
doček i gostoprimstvo. Što može biti bolje nego li pravi
slavonski čobanac, a mi naravno da imamo sve što je potrebno. Naš
glavni kuhar Alen je to odradio savršeno, kao da smo kod kuće.
Fešta je potrajala dugo u noć, a mi smo lagano postajali svjesni
da sutra napuštamo ovo predivno mjesto i krećemo put Krakova, po
nove avanture i nove prijatelje.
Jučerašnji je dan bio savršen. Sunce je jedna od rijetkih pojava
u Zakopanama. Nije da smo umišljeni, ali mislimo da smo im ga mi
donijeli, bilo je tako lijepo i toplo. Danas odlazimo, a na nebu
izgleda da će ponovno kiša. Navlačimo kišna odijela, što je
sigurno, sigurno je. Nije bilo uzalud, kiša je ubrzo počela,
pozdravljamo se sa domaćinima i krećemo dok se sve više kapi
skuplja na našim vizirima. Bertok će nas odvesti do Krakova,
odnosno do hostela gdje ostajemo dvije noći. Kiša pada sve jače i
jače, a gužva na cesti je strašna. Ubrzo je toliko padalo da smo
jedva vozili, al mi se nedamo.
Ulazimo u Krakow i stajemo na benzi da se malo odmorimo. Jer
vožnja cca 100km po pljusku nije mala stvar. Kiša lagano staje i
bolje joj je jer planiramo ići u rudnik soli koji se nalazi u
blizini. Stižemo pred hostel. Iggy odrađuje administraciju i
prijavljuje nas. Još samo da se smjestimo po sobama i možemo u
rudnik, a kiša opet počinje. Hvala puno Bertoku što nas je
dopratio do hostela jer ipak, nije mala stvar odvoziti toliko po
kiši bez kišnog odjela, samo u trapericama. Mi se žalimo što su
nam rukavice promočile, a ne želim ni zamišljati kako je bilo
njemu. Pravi biker, nema šta. Nakon što smo se smjestili,
riješili se mokre odjeće, obukli suhu, koja će po svemu sudeći
opet biti mokra, krećemo u rudnik soli. Naravno da kiša pada, a
red za kupnju karata je dug. Ne skidamo kacige. Kaciga, ne samo
da čuva glavu na motoru nego i u slučaju kiše. Istina da su nas
ljudi malo čudo gledali kako stojimo u redu s kacigama na glavi,
ali treba se snaći, dosta smo pokisli ova dva dana. Uspijevamo si
riješiti ulaznice za rudnik i dobivamo tetu vodiča koja će nam
sve lijepo pojasniti na hrvatskome jeziku. Ulazeći u rudnik
shvaćamo da se spuštamo 130m ispod površine. Sol na sve strane,
čak su i skulpture od soli, stvarno nezaboravno.
Natrag u hostel, još uvijek puni dojmova iz rudnika soli maštamo
o toploj kupki i toplome obroku. U ugodnom društvu prolazi još
jedan savršen dan. Novi dan predodređen je za nova iskustva i
nova saznanja o Krakovu. Hodajući gradom očarani smo onime što
vidimo. Stari grad, glavni trg i izvrstan ručak koji nas je
koštao samo 35 kn po osobi, stvarno se znamo snaći. Valjalo bi
posjetiti i naše prijatelje bikere u Krakovu koji su nas isto
tako lijepo dočekali i ugostili, a mi smo im dali par savjeta
gdje se lijepo provesti na Jadranu, gdje vidjeti barem neke od
ljepota na našoj obali i naravno kako doći do Osijeka. Nakon što
smo ponovno došli do hostela shvatili smo da je još rano. Naime,
bilo bi u redu, nakon napornog dana, opustiti se u obližnjem
pubu. Mali ukrainski pub u susjednoj ulici našega hostela biti će
mjesto gdje ćemo upoznati našeg novog velikog prijatelja kojega
smo toliko zavoljeli da smo mu dali jedno od najboljih hrvatskih
imena – Stipa. Stipa nam je osigurao veče koje ćemo pamtiti do
kraja života. Naš novi ukrajinski prijatelj, koji trenutno radi u
Poljskoj, cijelu veče nam je puštao slavonske pjesme. Dakle, u
samome centru Krakowa omogućio nam je da se osjećamo kao kod
kuće. Tako daleko, a tako blizu.
Došao je dan kada napuštamo i Krakow. Slijedeće odredište nam je
Auschwitz. Do tamo imamo nekih 65km, a do večeri moramo stići i u
Nitru u Slovačkoj do koje iz Auschwitza imamo još 330km. Danas će
nam defnitivno biti ispunjen dan. Prvo smo posjetili Schindlerovu
tvornicu i potom se zaputili prema Auschwitzu.
Ulazeći u logor ispod natpisa: “Arbeit macht frei”, smo tek
postali svjesni gdje smo. Auschwitz nas je ostavio bez teksta. Tu
smo također imali vodiča koji nas je upoznao sa svim strahotama i
patnjama koje su žrtve prolazile. Same zgrade, slike i cijeli taj
prostor odišu patnjom, no ono što nam je gospodin vodič ispričao
na svoj osebujan povjesno-filozofski način, sve ono što smo do
sada znali o Auschwitzu dobilo je posve novo značenje.
Predsjedništvo MK Osijek zapalilo je svijeće i poklonilo se
žrtvama.
Vidno potreseni krećemo prema Nitri. Tamo će nas dočekati Moto
klub Fenix, u kojem je jedan od članova naš dragi prijatelj rodom
iz Hrvatske, koji će nam prirediti doček na način koji nismo
mogli zamisliti ni u najluđim snovima. Putujemo bezbrižno prema
Nitri. Lagani suton, a mi uživamo u vožnji autocestom. S lijeve i
desne strane možemo vidjeti ostatke nekadašnjih dvoraca i
kraljevstva koji su nekada vladali na tome području. Velika
stijena sa koje se u visine diže toranj dvorca, a okolo kućice.
Doduše, sada te kuće izgledaju kao kuće današnjice, ali dojam
koji ostavlja krajolik je stvarno neizreciv.
Već je pala noć, uskoro smo u Nitri. U daljini vidimo nešto
poznato. Pa to je Hrvatska zastava. Nešo i ekipa su nas dočekali
sa velikom Hrvatskom zastavom koju su razvili uz cestu, možemo li
poželjeti bolji doček. Osjećali smo se tako dobrodošli da se to
riječima ne može opisati. Odveli su nas u hotel koji koji nas je
ostavio bez teksta, pa čime smo mi to zaslužili. Osjećaji su bili
stvarno posebni, ovako nešto možeš prirediti samo pravome
prijatelju, a mi smo bili tako ponosni što smo to bili upravo mi.
Razgovor je potrajao dugo u noć. Naš prijatelj Viliam Halmeš,
predsjednik MK Fenix ujutro će nas voditi na sastanak s
gradonačelnikom grada Nitre. Stižemo pred gradsku vijećnicu gdje
nas dočekuje osigurano parkiralište od gradske uprave, pod
nadzorom policije, te poseban velikodušan doček gradonačelnika.
U ugodnome razgovoru s njim upoznaje nas s projektima koje je
realizirao i ima namjeru realizirati u suradnji s MK Fenix te
iznosi zadovoljstvo dosadašnjom suradnjom, kako gradova Nitre i
Osijeka, tako i MK Osijek i MK Fenix i svoju veliku želju da ta
suradnja u budućnosti bude još veća. Zahvaljujemo se
gradonačelniku na gostoprimstvu i vremenu koje je izdvojio za
nas. Dali smo sve od sebe kako bi što bolje predstavili ljepote
grada, županije i cijele Hrvatske uz promo materijal koejg smo
ponijeli u velikim količinama, cca 28kg, zahvaljujući Kopačkom
ritu, turističkoj zajednici grada i turističkoj zajednici
županije.
Mi nastavljamo sa svojim domaćinima MK Fenix, na čelu s Vilijem,
u daljnji obilazak grada. Vode nas na Stari grad gdje nije
dozvoljeno ići autima i motorima, no kao posebnim gostima je
gradonačelnik osobno urigirao da gore povedemo i naše motore, ili
oni nas. Na koncu nas naši domaćini odvode do svojih budućih
prostorija. Skidamo kapu MK Fenix jer zamo kakav je velik posao
dovesti u red jedan takav prostor, svaka čast.
Nažalost se moramo pozdraviti s prijateljima i krenuti put
Budimpešte. Teško je kada se rastaješ od prijatelja, ali veseli
nas to što se uskoro vidimo u našemu gradu, Osijeku, koji je
predviđen za mjesec rujan. Na putu prema Mađarskoj imali smo
malih problema sa kombijem u Slovačkom gradiću Komarno, no i to
smo ubrzo riješili uz pomoć dobrog čovjeka koji se pojavio
niotkuda i velikodušno nam ustupio dio koji nam je bio potreban,
svaka čast gospodinu. Na ovome svijetu ima stvarno dobrih ljudi.
Budimpešta, točnije Budapest XIII. ker (okrug 13. u Budimpešti)
naše je sljedeće odredište. Tamo smo se zaputili sada spremni na
gužvu u kojoj smo sudjelovali na početku našega putovanja, no
ovaj put je to prošlo i bolje od očekivanoga, bez ikakvih
problema i zastoja bez obzira što smo se ovaj put vozili kroz sam
grad. Stižemo u hostel, ovo nam je zadnja noć koju ćemo provesti
van domovine. Ne mogu vjerovati da dolazi kraj našega
jednotjednog puta, naše avanture koju ćemo pamtiti cijeloga
života. Naši prijatelji u Mađarskoj su nas upozorili na moguće
nestajanje motora te smo morali organizirati smjensko čuvanje
naših dragih vozila. U to smo se i sami uvjerili, jer čim smo
došli pojedinci su već uočili potencijal koji je parkiran ispred
hostela. No oni nisu znali da smo mi snalažljivi i da ne
ostavljamo svoje tek tako, čuvamo ono što je naše. To za nas nije
bio nikakav problem jer uz slavonsko-mađarsku gurmansku
kombinaciju (naša slanina i mađarsko pivo) mogli smo svi zajedno
cijelu noć, a ne u smjenama.
No ipak, umor je presudio, a mi moramo biti odmorni za najbolju
moguću promociju našega Osijeka i cijele Osječko-baranjske
županije pred predstavnikom Grada Budimpešte okruga XIII. koja
nam je na rasporedu u ranim jutarnjim satima. Srdačno smo
dočekani od strane predstavnika okruga XIII., koji nas provodi
kroz cijelu zgradu gradske uprave gdje se nalaze grbovi gradova
prijatelja okruga te nam ponosno pokazuje i vijećnicu u kojoj se
nalazi rezervirano mjesto za predstavnika Grada Osijeka.
Nakon obliaska same zgrade, odlazimo na tradicionalni doručak te
u park uz gradsku vijećnicu u kojem su ove godine krajem mjeseca
svibnja posadili stabla predstavnici prijateljskih gradova
XIII.og okruga, na žalost naših predstavnika grada nije bilo,
predstavnici Moto kluba su iskoristili priliku i simblično zalili
stablo kako bi ono napredovalo u svom rastu zajedno s ostalima.
Predstavnik okruga XIII. u svoj srdačnosti izrazio želju da
prilikom posjeta našem Gradu Osijeku, koji bi trebao biti ove
godine, posjeti između ostalog i Moto klub Osijek te službene
prostorije istog.
Bili smo zadovoljni odrađenim, svi motori su na broju i naravno
kombi. Nakon ugodnog druženja u ovome divnom gradu krećemo put
Pečuha, koji nam je i posljednje odredište. Nažalost u Pečuh
dolazimo malo kasnije nego što smo planirali jer smo na
auto-cesti imali malih problema s jednim motociklom. No i zato
smo imali rješenje. Samo treba malo reorganizirati prostor u
kombiju. Stvari sa strane, motor u kombi i pravac Pečuh. Doduše,
neki su bili malo nervozni jer se zadnji dio puta moraju vozit u
kombiju, a ne na svome motoru, no, to su sve čari putovanja,
bitno da nije bilo većih problema.
Naši prijatelji bikeri iz Pečuha nas dočekuju i vode na prijem
kod gospodina dogradonačelnika Pečuha koji nas je ugodno
iznenadio jer je i sam biker. Dakle, lako se može zaključiti da
je razgovor s njim bio i više nego ugodan. Dogovorili smo daljnju
i još čvršću međugradsku suradnju i suradnju s novim pijateljskim
moto klubovima iz Pečuha.
Još malo i ponovno smo u našoj dragoj Hrvatskoj. Naši prijatelji
bikeri iz Pečuha će nas otpratiti sve do granice sa Hrvatskom.
Doduše, granice više skoro pa nema, ali i mi ćemo se već
naviknuti na to. Hvala ima na dočeku, gostoprimstvu i pratnji i
naravno, vidimo se u Osijeku.
Stižemo, evo nas u našoj lijepoj domovini. Neizostavan dio puta
je Baranjsko Petrovo Selo gdje stajemo kako bi se počastili neko
sladoledom, a neko nečim drugim. Ipak, stigli smo na naše tlo,
valjalo bi se prisjetiti okusa piva koje smo ostavili nakratko u
Hrvatskoj. Daleko od toga da Poljaci, Slovaci i Mađari nemaju
dobro pivo, Poljski Tisky i Warka su nas očarali, ali domaće je
domaće.
Vidim osječke tablice i još uvijek imam tu profesionalnu
deformaciju s puta i razveselim se kada vidim naše tablice, no
sigurno će s vremenom i to proći jer ih vidim sve više i više.
Stižemo pred prostorije našega kluba, tek sada smo svjesni da smo
stigli kući. Svojim prijateljima iz kluba, koji nažalost nisu
bili u mogućnosti ići s nama, ukratko prepričavamo dojmove sa
puta. Još uvijek mi stoji misao u glavi: Iggy di idemo suta?
Koliko još imamo kilometara? Sutra ujutro će se sigurno svatko od
nas probuditi s mišlju: u kojem sam ja to gradu, a onda ćemo
postati svjesni da smo u svome gradu, ne u hostelu nego u svojoj
kući i razmišljati o našoj sljedećoj avanturi u koju će se MK
Osijek rado upustiti.
Moto klub Osijek, je u obilasku prijateljskih gradova upoznao i
dogovorio suradnju s bikerima tih gradova, u nadi da će uskoro,
ne samo Moto klub Fenix, Nitra, nego i ostali već ove godine
posjetiti nas, naš grad i županiju.
U planu je obići sve gradove prijatelje grada Osijeka, koji je
ove godine obilježen ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju.
Slijedeće godine planiran je odlazak u Rumunjsku, grad Ploiesti,
također grad prijatelj.
Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u projektu za ovu godinu,
nadamo se i daljnjoj suradnji.[/blockquote]