Vjerujem da bi se većina nas složila da ne živimo u idealnom društvenom uređenju. To nam ukazuju razni podatci o poreznoj politici, stopa nezaposlenosti, državni dugovi i kamatne stope, inflacija, raseljavanje mladih, sve veći jaz između bogatih i siromašnih, pad nataliteta, broj samoubojstava, broj ovisnika o drogi i lijekovima, rastavljeni brakovi, itd.
Ipak, kada se zapitamo u kakvom bi to društvu željeli
živjeti, u osnovi se svi slažemo, ali se u mnogim detaljima
razilazimo te ako smo pri tomu i suviše optimistični i
zamislimo nešto prelijepo, idealno, nazvat će nas pogrdno
i omaložavajuće – UTOPISTI! Zašto se uz tu riječ veže
izrazito negativna konotacija, postalo je pomalo sumnjivo,
osobito ukoliko razmotrimo da je Thomas More, pišući svoju
“Utopiju” (1516.), imao na umu da na domišljat i
konstruktivan način kritizira tadašnje društveno uređenje, ne bi
li ostvario boljitak i promjene za sveopće dobro. Stoga,
ideja o utopiji je prije svega humanistička težnja. Njezine
korijene možemo pronaći i u arhetipskoj slici rajskog vrta koja
se spominje u mnogim religijskim učenjima i mitovima diljem
svijeta. Osnovna poruka je da smo svi potekli s izvornog
savršenog mjesta/stanja i da tamo na određeni način opet možemo
stići.
Koliko je ta slika snažno ukorijenjena postaje jasno kada vidimo
kako milijuni izbjeglica i emigranata napuštaju svoj rodni
kraj u potrazi za boljim životnim uvjetima, iako često otkrivaju
da u zemljama u koje pristižu, svladavajući pri tomu velike
opasnosti i rizike, ne teče baš med i mlijeko a niti ih
se prihvaća s gostoljubivošću. Zajednička crta mnogih
utopija je ukidanje novca, te time povezana mogućnost
izrabljivanja i manipulacije, stavljanje naglaska na socijalnu
karakteristiku – poput komunističke doktrine koja je danas
uglavnom napuštena u korist globalno
prevladavajućeg liberalnog kapitalizma, koji da bi opstao
treba postati humanistički i ekološki (no složit ćemo se
svi da to trenutno zvuči izrazito utopistički).
Zanimljivi praktični primjeri iznalaženja novih načina življenja
su komune, koje neovisno, unutar određenog drušvenog
sistema, stvaraju vlastiti mali svijet potpuno drugačijeg
svjetonazora. Primjeri nekih od njih su Šempas u Sloveniji,
Porodica bistrih Potoka u Srbiji, Blatuša u Hrvatskoj, Savez
komuna Damanhur u sjevernoj Italiji, Sieben Linden u Njemačkoj,
te Findhorn Fondacija u Velikoj Britaniji, itd. Poneke
religijske grupacije, poput Amiša u SAD-u ili razni monaški
redovi, te nekolicina preostalih plemena koja žive u
rijetkim i skrivenim kutcima planete, još uvijek se uspješno
opiru sveobuhvatnoj globalizaciji i diktaturi tehnologije
kapitala. Postaje sve očitije da nacionalne države nisu
uporišta sigurnosti i zaštite ljudskih prava. Primjerice,
hrvatski BDP je znatno manji od prometa koji ostvaruju
velike međunarodne korporacije. Prema tomu,
sustav demokracije u kojem je participacija građana svedena
na jedno zaokruživanje listića svake četiri godine, farsa
je koja je u konačnosti neodrživa. No promjenu neće učiniti nitko
umjesto nas.
Festival SLAMA postao je mjesto na kojemu se
okupljaju kreativci otvoreni za alternativni pristup životu,
koji svojim sposobnostima i u prisnom kontaktu s prirodom
izgrađuju, ne samo slamnate skulpture i instalacije, koje se
kasnije zapale i polako istrunu, već jedan mali i drugačiji
model društva.
Svaka misao, svaka slamka materijal je za kreaciju.
“Reći ćete možda da sam sanjar i da mlatim praznu slamu,
ali ja nisam jedini…” Kao što je rekao John Lenon – ”I hope
some day you’ll join us and the world will live as
one.”
IMAGINE…
Festival Slama održati će se 30. i 31. srpnja na Šećeranskom
jezeru kod Belog Manastira.