Prekrasno nedjeljno popodne duboko u jeseni. Dvadeset i kusur stupnjeva, gotovo bez vjetra u kombinaciji s jesenskim bojama lišća, drveća i trave stvaraju neodoljivu kulisu za npr. vožnju bicom, šetnju po gradu i/ili... fotkanje.
Dovezao sam mamu s ručka na Sjenjak i žurno krenuo kući. Već sam
okrenuo auto i uključio radio. Sunce mi je sa zapada tuklo ravno
u oči, pa sam spustio sjenilo. Sve se nekako usporilo i učinilo
mi se spokojnije, a onda taj magični trenutak, spoj svega što je
u tom trenutku utjecalo na moja osjetila: s radia čujem Don’t You
Wan’t Me Babe – Human League i proradi mi vremeplov u glavi.
Odjednom je sve drugo postalo manje važno i vrijeme se pomaknulo
centimetar-dva ulijevo na svojoj skali. Ne razmišljajući više o
tome zašto sam žurio, krenem napraviti đir po Sjenjaku kao da
tražim ekipu za basket poslije ručka.
Vjerujte mi na riječ, gotovo je sve je bilo isto kao i
prije 30 godina. Da drveće nije dramatično veće (tada su
to bile gotovo mladice), da nema ovih fancy dječjih igrališta i
nekih novih reklama na trgovinama, da parkirališta nisu dupkom
puna i da je gužva pod koševima (puno veća gužva nego sada),
pomislio bih i da ja opet imam 18. Gotovo da čujem Kembu, Brnu i
Žiku kako viču: “Dodaj, imaš Cvenu na leđima”. Gotovo da sam
ugledao raspjevane i razdragane Kohortaše ogrnute zastavama
voljenog kluba kako pjevajući prolaze prema Gradskom vrtu. Gotovo
da sam ugledao čika Antu kako pored zgrade hrani našu Lajku, psa
lutalicu koji je dom pronašao ispod stepenica na ulazu naše
127-ice. Gotovo da sam čuo gugutanje zaljubljenih parova iz
valova u prizemlju žutih 4-katnica preko puta robne kuće…
I kao što sve što je lijepo kratko traje, završetkom
pjesme završio je i ovaj moj put na Sjenjak 80-tih. O
kako su lijepe bile te tri i pol minute ne tako davne povijesti.
Ma što tko danas govorio, bilo je to neko sretnije vrijeme. I
dati ću sve što mogu da ponovo bude tako. Jer ovaj je
grad uvijek bio poseban i drugačiji. Prije svega po
nama, ljudima koji su tu živjeli i žive. A onda i po načinu kako
smo u njemu izgradili svoje živote.
I uopće ne sumnjam da će opet biti tako, samo da
uspijem probuditi barem dio onih kojih sam se sjetio u ovom
vremenskom putovanju u 80-te.
Tekst: Davor Brmež