Na mail adresu naše redakcije dobili smo zanimljivo pismo potpisano kao Osoba X. Dalmatinka je to koja je krenula put Slavonije i ima potpuno drugačija razmišljanja od uobičajenih. Pročitajte njezinu priču.
[blockquote]IMA LI SMISLA NAŠA BORBA?
Ja sam iz Dalmacije. Nakon što sam ispunila sve kriterije
besmisla, kako ja to volim reći, postigla sve ono što društvo
očekuje i podržava (ostvarila karijeru i financijsku neovisnost)
osjetila sam potrebu da učinim nešto za zemlju. Dala sam otkaz
svom poslu i životu kojeg sam dotad znala i krenula na svoj put,
u korizmi se odrekavši novaca, vjerujući pritom da naša zemlja,
unatoč svoj silini negativnih misli kojima smo na svakodnevnoj
bazi prskani, ima dobra. Vjerujući da zemlja koja je zapela u
definicijama prošlosti, u svom dubokom besmislu di se na dnevnoj
bazi rječkamo oko toga ko je koliko uzea iz blagajne, ko je krivo
pogleda koga dok se rukova sa livom rukom i
ljubia u desni obraz, ima svoju dobru stranu. Ja virujem da u
njoj ima dobrih i plemenitih ljudi koje sistem kakvog danas znamo
nije dokrajčia, kojima nije zgazia onaj lipi borbeni i kreativni
ljudski duh. Volju za boljim sutra.
Godinama sam radila u turizmu i u marketingu. Prošlo lito, kad
sam vidila lešinare taksiste koji, očigledno neznajući za bolji
način, stoje pored busa i za rukav vuku turiste u nadi da ih
oderu ili samo drugome preuzmu, imala sam tzv aha moment. To nije
turizam o kojem sam učila. To nije turizam u koji ja virujem. Što
je pošlo po zlu?
Imamo najlipšu zemlju na svitu, najčišće more i predivnu
povijest. Povijest koja, osim dijela ukaljanog teritorijalnim
ratovima, obiluje legendama i mitovima, pričama kakve mnogi drugi
ne bi ni u najluđoj mašti mogli izmisliti. Običajima i
tradicijom. A mi smo dozvolili da cili svit to otkrije prije nas.
Horde ljudi svake godine nanovo otkrivaju sve ono što naša zemlja
krije, a mi sidimo na sidalici sa natpisom zimmer fraj čekajući
da nam pljunu još koji eur. Ne znajući pravi odgovor na pitanje
zašto, gledajući samo na iduću investiciju. I tako u krug. Ruku
na srce, postoje turistički djelatnici, moji kolege, koji sebe
daju u ideju da oborimo još koji rekord u dolasku ljudi na
obalu,
međutim nisam sigurna da znaju zašto to rade. Odbijam virovati da
je razlog čisti profit. Brojke.
Godinama sam prodavala zemlju strancima, a nisam imala pojma što
im prodajem. Godinama pričam o predsezoni i posezoni, jer sezonom
već pucamo po šavovima, a da se nisam makla dalje od svog
zadarskog tabora. Ne želim više to. Ne želim više raditi turizam
čija je definicija oderati ili prodati za novce bez doživljaja.
Ne želim biti dio industrije koja više nema svoju dušu. Ne želim
im prodati ono malo, pored sve materije kojom moja Dalmacija sad
obiluje, radi čega volim ovu zemlju. Ne želim im prodati dušu. Za
novce.
Krenula sam od Zagreba na put kroz zemlju. Put koji krajem
korizme završava u Zadru (kad ću za 0 kuna napraviti najveći
tulum u povijesti ove zemlje, ako preživim ovu po mnogima opasnu
zemlju bez ijedne lipe u svom džepu), gradu u kojem sam odrasla i
naučila raditi turizam. Grad koji sam donedavno potpuno osjećala,
a prestala onda kad sam shvatila da sad ima svoju cijenu koja se
broji u novcima. I u teoriji. Nikako više u doživljajima koji su
me stvorili kao čovika iz Dalmacije.
Zemlja, to smo mi. To su ljudi. Zemlja je u nama, ne na papiru,
ne u zakonu. I zato sam krenula na svoj put upoznavajući upravo
ljude. Iznenadilo me je koliko divnih legendi imamo. U samo par
dana svog puta upoznala sam ljude iz različitih segmenata
društva; beskućnicu Šteficu, pijanca koji mi je u busu piva
Bob Dylana, skupinu mladih legendi ugostitelja koji žele nešto
bolje za sebe
i viruju da mogu iako im je rečeno drugačije, ljude koji idu ća
iz zemlje jer je to logično, Bianku koja živi sa beskućnicima dok
se ne snađe i nađe neki pristojan posa s kojim će moći platiti
fakultet, kontrolora u tramvaju Čarlija koji unatoč svoj ljagi
koju njegova uniforma nosi ne skida osmjeh sa svog lica, Davida
legendu bad blue boya koji mrzi, a nema pojma zašto mrzi, mlade
poduzetnike koje su papiri ubili u snivanju svog sna, ali koji se
ne predaju besmislu nego nastavljaju koračati utabanim putem u
nadi da će jednom biti bolje, ljude u odijelima od kojih su
ostala samo odijela.
Doživila sam led. Ne pričam ode o hladnoći. Pričam o osjećaju kad
nemaš di spavati, kad te noge peku od leda, kad ti je najtoplije
i jedino logično biti u tramvaju koji grije. Kad prolaziš pored
crkve kojoj su zatvorena vrata iako u njoj nikog nema, koja ima
grijanje koje plaćaš, a koje se svrhovito koristi samo nediljom.
Prazna, a toliko bi ljudi mogla ugrijati kad bi činila ono što
taj isti Bog kojeg zdušno propagiraju želi. Samo dobro.
SVE JE LAŽ!
Bila sam u Slavoniji. Nije istina da je siromašna. Sve što znam o
Slavoniji, čista je laž. Istina je da je pola Slavonije otišlo iz
svog kraja. Istina je da ima sve manje i manje mladih. Ali daleko
je od istine da je ta Slavonija siromašna. Moja Dalmacija je ta
koja je siromašna. Jer kad ti oči polude i postanu pohlepne, pa
kad počneš iznajmljivati i kućicu od pasa, pritom živeći u
kontejneru samo zato da bi uprihodova još malo, ti si siromašan.
Kako drugačije objasniti taj životinjski poriv za zaradom i
dodatnim novcima. Kako objasniti kad ti nikad nije dosta? Kako
objasniti da si proda sebe i svoje za još jednu noć u apartmanu
nekom pijanom švabi za 23 eura? A da mu pritom nisi pokaza što
kupuje, da mu pritom nisi reka dobar dan na hrvatski, da mu
pritom nisi pokaza di si izlazia kad si bia mlad ili di se
skuplja stara ekipa ili zašto na svakom kantunu igraju karte (ako
se to još uvik radi). Moja Dalmacija je siromašna. Ona više nema
duše. Čast izuzetcima, ali njihova duša lagano iščezava spram
onih koji lešinarski vuku hodajuće eure prema sebi.
Slavonija nema puno novaca, ali ima prirode. Ima dušu veću od
ičega. Ima duh, ima sebe. Čovik je stvoren da radi i da bude
koristan, ali rad kakvim ga danas mi poimamo je rad u firmi od
7-3 ili od 9-5. Ako ne radiš u tom okviru, ti si debil koji nije
uspia. Ti si debil koji ne zna za bolje. Ali to nije istina. Kad
se sitim da sam bila jedna od onih koja je tako razmišljala, bude
mi bed. Sramim se sebe i slike koju sam si stvorila u glavi o
normalnom. Nije normalno da godinu dana radiš ka konjina i onda 3
tjedna ideš u neke indonezije ili australije da malo živiš. Nije
normalno da trpiš kako bi živia, ma koliko sebe uvjerava da je
posa koji radiš zapravo super. Nije. Život je super, samo smo ga
mi zaboravili živiti. Zakomplicirali smo ga toliko da ne znamo
više čemu život. A u suštini je tako lip i tako jednostavan. Tek
onda kad nisi rob materije.
Slavonija je zahvalna. To je lekcija koju sam morala naučiti. Ne
može svak biti zahvalan, to se ne dobije, s tim se ne rađaš. To
moraš doživiti. Imaš svoj topli stan i svoj topli krevet, ali tek
onda kad ga nemaš i kad nemaš opciju nego biti na ledu, tek onda
naučiš biti zahvalan za toplinu. Koju si do jučer eto, uzima
zdravo za gotovo. Kao i svoju zemlju, kao i svoj život, svoju
familiju i sebe. Zdravo za gotovo. Kad nemaš puno, znaš biti
zahvalan na malo. To je jebena vještina. Sitite se rata. Ali
nemojte ga se sititi samo po tome kako su nas gađali i kako smo
ginili. Sitite se rata tako da on ima smisla danas, većeg od
sušte gorčine koja je još uvik ostala u nama. Sitite se, vi koji
možete, koliko vam je vridila hrana onda? Koliko vam je vridila
vijest da je vaš brat živ i da je dobro. Sitite se kako smo bili
skupa. Sitite se te zahvalnosti na svom životu kojeg iz nekog
razloga i danas, za razliku od drugih, vi imate.
HRVATSKA RADOST?
Da ne pričam nadugo i naširoko, skočiti ću na poantu ove priče.
Imam ideju. Kad sam se vozila u vlaku od Zagreba do Pakraca,
sidila sam u kupeu sa nekolicinom divnih ljudi (Domagoj, Marina,
Elizabeta, njen njemački partner i još jedan tihi povučeni momak)
s kojima sam došla do jedne divne ideje. Zamisli, kad bi HŽ
(Hrvatska Žalost) postala HR (Hrvatska Radost). Zamisli kad bi
nam dala samo jedan vlak, koji bi krenua od Splita (ili odakle
već postoji ta neka pruga koju godinama tetošimo našim novcima)
prema Slavoniji (do Osijeka, Vukovara, nebitno). Zamisli, kad bi
se u taj vlak radosti ukrcali svi naši dalmatinci i krenuli
dostaviti dozu mladosti i radosti ovoj našoj Slavoniji koja je
ostala bez mladosti i radosti. Zamisli onda kad bi svi ti
Dalmatinci u Slavoniji dobili svoju dozu zahvalnosti, kad bi ju
doživili. Zamisli kad bi vidili što znači raditi oko kuće, pomoći
starcima koji nemaju mlade snage, a i dalje imaju svoj jaki
slavonski duh. Zamisli kad bi razmijenili radost i zahvalnost?
Vau.
Draga Hrvatska Željeznico, piše vam osoba X. Želim da nam date
jedan vlak. Koji će ići besplatno od Dalmacije do Slavonije. Nije
mi bitno kakav će biti vlak. Nije mi bitno oće li sidala biti
čista ni oće li wc mirisati na borove ili smrditi na pišaku. Nije
mi bitno oće li biti kupei ili će biti vagoni bez sidala. Želim
da o tome vi mislite. Ako je problem platiti šofera, imam
rješenje. Ja osobno ići ću u večernju školu (od vašeg strojovođe
saznala sam da je i to moguće) kako bi postala šofer po vašim
mjerilima. A onda ću besplatno voziti ljude, ne morate me ni
platiti. Draga osobo koja je zadužena za prepoznavanje ideja,
molim te prepoznaj ovu ideju prije nego narod shvati da je taj
jedan vlak koji od vas tražim – zapravo njihov, naš. Draga osobo
koja donosi odluke o projektima vridnim spomena, molim te pronađi
me prije nego se narod naljuti zato što se premišljaš oko jedne
naizgled jako jednostavne i smislene ideje. Da spojimo zeleno i
plavo. Da
vratimo radost i pokažemo zahvalnost. Da doživimo ovu našu zemlju
za koju smo se toliko godina borili, s drugima i sa sobom.
Draga Hrvatska Žalosti, molim te da postaneš Hrvatska Radost.
Molim te, prije nego bude kasno. Možda nemam novaca, ali imam
ideju. I jako sam voljna o njoj razgovarati. Pronađite me.
Upoznajte osobu za koju radite. Izrazite interes i poduzmite
akciju ka meni. Volila bi čuti što mislite o ideji.
Bilo bi logično da vam ostavim svoje kontakt podatke kako bismo
brže realizirali ideju ako u njoj vidite smisao. Ali nerijetko
baš ono što je logično nije istinito. Zato želim da se potrudite
saznati ko sam. Saznati put do mene. I virujem, kao što jako
virujem u ovu našu zemlju i ljude koje u njoj i s njom još žive,
da ćete me pronaći. Ne sramim se sebe ni svojih korijena, samo
želim da ih i vi u meni pronađete. Vratite vjeru ovom narodu u
sustav koji već godinama svjesno ili nesvjesno podržava. Ili
nemojte. Vaša je odluka.
Osoba X[/blockquote]