Dan Sari počinje u pola šest ujutro, a završava navečer, često nakon treninga ili utakmica
Tek smo šezdesetak dana u novoj godini, a u Irskoj je, kažu, gotovo svaki od njih bio barem malo kišan. Ne nužno cjelodnevni pljusak, ali barem kap koja je negdje pala. Čak se spominje i da je siječanj bio najkišniji u posljednjih gotovo trideset godina. U takvom ambijentu Bećar priče započinju šetnju kroz park i jednu sasvim neočekivanu životnu priču.
Sara Buratović dolazi iz Sinja, mjesta koje se češće povezuje s Alkom nego sa ženskim ragbijem. No upravo je ragbi obilježio njezin put. Nije otišla iz Hrvatske primarno zbog posla, nego zbog ambicije da uspije u sportu – kao igračica ili sutkinja. Irska je bila logičan izbor: jaka ragbijaška scena i engleski jezik koji joj više odgovara od drugih opcija u Europi.
Kako je ženski ragbi zaživio u Dalmatinskoj zagori
Sve je krenulo 2014. kada se u Sinju pokrenuo ženski ragbi klub. U početku entuzijazam, ljeto, dobra ekipa i druženja. No s vremenom su krenule ozljede, modrice i životne obveze. Dio cura se odselio, dio zasnovao obitelj i klub se polako rasuo. Ipak, regionalna liga je jedno vrijeme okupljala klubove iz Hrvatske, BiH, Bugarske i Crne Gore – prava mala balkanska sportska priča.
U Irskoj Sara pronalazi klub Clontarf, međunarodnu sredinu s igračicama i igračima iz raznih zemalja. Upravo taj osjećaj dobrodošlice bio je ključan u prvim mjesecima kada nije poznavala nikoga. Počeci su bili izazovni, posebno zbog smještaja i prilagodbe, ali sport joj je olakšao integraciju.
Od igračice do sutkinje: druga strana terena
Iako je krenula kao igračica, Sara se postupno okrenula suđenju. U ragbiju je odnos prema sucima bitno drugačiji nego u nogometu – komunikacija je strogo definirana, a poštovanje pravilo. Trenutno sudi na volonterskoj razini ali ambicije su jasne: napredovati do viših razina, možda jednog dana i do velikih međunarodnih natjecanja.
Sara radi u školskom “after-school” programu. Irski obrazovni sustav razlikuje se od hrvatskog, a djeca već s četiri godine ulaze u obvezni sustav. Nakon nastave ostaju u produženom boravku gdje uz domaće zadaće imaju i sportske, te kreativne aktivnosti. Ipak, primjećuje da djeca imaju puno prava i vrlo malo ograničenja, što ponekad stvara izazove u disciplini.
Dugi dani i život na relaciji posao–trening
Dan počinje u pola šest ujutro, a završava navečer, često nakon treninga ili utakmica. Uz klasični ragbi, Sara igra i tzv. tag ragbi, beskontaktnu verziju popularnu u Irskoj. Unatoč napornom rasporedu, uspijeva pronaći vrijeme za druženja vikendom i povremeni odlazak u pub, što je ipak dio irske kulture.
Za sada nema plan povratka. Čak razmišlja i o irskom državljanstvu, ne kako bi se odrekla Hrvatske, nego zbog dodatnih mogućnosti. Irska joj pruža profesionalni i sportski razvoj, dok Hrvatska ostaje emotivna baza – obitelj i nekoliko bliskih prijatelja ono su što joj najviše nedostaje.
Može li žena suditi Six Nations?
Primjeri poput škotske sutkinje koja je sudila utakmicu muškog Six Nations natjecanja pokazuju da je to moguće. Put je dug i zahtijeva puno rada, ali vrata nisu zatvorena. Sara vjeruje u profesionalnost, poštenje i disciplinu – vrijednosti koje, kako kaže, vrijede i na terenu i izvan njega. A dok kiša lagano prijeti nad Dublinom, ostaje poruka: uspjeh često dolazi onima koji se usude izaći na teren, bez obzira na vremensku prognozu.
