Anamarija i Anto poručuju kako je najvažnije pronaći nekoga i nešto što voliš. Oni su, kažu, pronašli oboje – i ljubav i tradiciju – te njome, zadovoljni i ponosni, nastavljaju svojim putem
Dok on dane provodi u automehaničarskoj radionici, a večeri za tkalačkim stanom, ona nakon posla u knjigovodstvu uzima igle, konac i vunu. Anto i Anamarija Mandura iz Kruševica (općina Slavonski Šamac) povezuje ljubav – jedno prema drugome, ali i prema šokačkoj tradicijskoj baštini koju s posebnom pažnjom čuvaju i oživljavaju, piše net.hr.
U mjestu u kojem žive Antu i njegovu obitelj svi poznaju kao vrsne automehaničare. Obrt je, kaže, naslijedio od oca.
“Zanat automehanike sam naučio od tate, naslijedio sam i obrt i nadam se da ću i ja u ovoj radioni dočekati penziju”, kaže Anto Mandura iz Kruševice.
Anamarija je u Kruševicu stigla iz Zagreba, gdje je tijekom školovanja upoznala Antu. Danas radi u struci, ali slobodno vrijeme posvećuje tradicijskom ručnom radu.
“U uredu knjigovodstvenom radim zadnjih 14-15 godina”, kaže Anamarija Mandura iz Kruševice.
Nakon radnog dana, njihova svakodnevica poprima sasvim drukčiji ritam. Anto sjeda za tkalački stan, a Anamarija uzima igle i konac.
“U radioni provodim 7-8 sati, zavisi o količini posla, a ovdje sve ostalo dok se ne umorim, nekada pola sata, nekada 3-4 sata”, kaže Anto.
“Do 3 radim, od 4 do navečer u glavnom ili šivam ili štrikam, vezem”, dodaje Anamarija.
Zajedno izrađuju i rekonstruiraju tradicionalne narodne nošnje, znanja koja su prenošena generacijama. Anto je tkanje naučio još kao dječak.
“Odlazeći kod nje sam se kao mali zaljubio u to jer mi nije bilo jasno kako tako puno končića i tako sve jednako i evo – ljubav se rodila”, prisjeća se.
I Anamarija se, uz Antu, zaljubila i u tradiciju.
“Evo bit će lijepe čarape za supruga, tako da će biti baš kao što se radilo prije možda i par stotina godina”, kaže.
Kao nekada, svake se nedjelje u svom domu spremaju za misu odjeveni u narodne nošnje. Priprema traje i do dva sata, a svaki je detalj pažljivo biran.
“Suknja i bluza su sometne, imam guličane čarape, opanke ringlaše, kožušak i imam delinku, maramu na glavi”, govori Anamarija.
“Na sebi imam kožne čižme, onda imam rajtozne, ušivene kožicom, imam rubinu, malo lošijeg stanja za korizmu, kamizol sometni i ćurakle i na glavi ću imati kapu. Ljudi kad dođemo u crkvu uvijek im je drago vidjeti taj neki stari način spremanja”, kaže Anto.
Njihovu ustrajnost primjećuje i zajednica.
“Oni evo baš svake nedjelje su ustrajni u tome, kao mladi bračni par, da pokažu na neki način onu tradiciju”, kaže Mihael Mađarević, župnik Župe rođenja Blažene Djevice Marije Kruševica.
“Lijepo je baš što tako održavaju tu nošnju i to”, kaže Terezija Janković iz Kruševice.
“Je, super je kad netko drži do svoje tradicije i običaja to je jako lijepo”, dodaje Marija Janković.
Anamarija i Anto poručuju kako je najvažnije pronaći nekoga i nešto što voliš. Oni su, kažu, pronašli oboje – i ljubav i tradiciju – te njome, zadovoljni i ponosni, nastavljaju svojim putem.
Više u video prilogu: