Nakon gotovo 25 godina u Irskoj, Igor ističe kako se osjeća prihvaćeno
U novoj priči o našim ljudima u Irskoj Bećar priče upoznaju Igora Fabrisa koji nas vodi kroz svoju osobnu priču – od teške borbe s bolešću u mladosti do uspješnog života i rada u Irskoj. Sve počinje na benzinskoj postaji u Dublinu, gdje uz kavicu i prijateljski razgovor doznajemo kako je Igor zapravo iz nužde došao u Irsku još 2001. godine, tražeći spas nakon ozbiljne komplikacije sa slijepim crijevom koju kod nas nisu znali/mogli liječiti. U Irsku je došao s turističkom vizom, a život mu se do danas u potpunosti preokrenuo.
Put do ozdravljenja
Igorova priča nije klasična ekonomska migracija. Zdravlje mu je prvih deset godina u Irskoj bilo nestabilno, s brojnim usponima i padovima. No, zahvaljujući upornosti, dijetama i jakom mentalnom stavu, Igor je već više od desetljeća u remisiji – potpuno bez lijekova. Kako sam kaže, sve je to rezultat vlastitog istraživanja, eksperimentiranja i vjere da može pronaći ono što njegovom tijelu odgovara.
Iako je primarno došao zbog liječenja, Igor nije gubio vrijeme – posao je pronašao odmah. Prvi dućan u koji je ušao tražiti posao mu je ponudio radno mjesto i tamo je radio čak 12 godina. Danas, osim što radi na benzinskoj stanici, vozi taksi i pokreće vlastiti limuzinski biznis. Njegova filozofija je jasna: “Tko hoće raditi – može uspjeti u Irskoj.”
Život taksista u Dublinu – između gužvi i priča
Kao taksist, Igor svakodnevno susreće najrazličitije ljude i priče. Cijene taksija u Dublinu su regulirane od strane države, a zarada može doseći i 300 eura dnevno, posebno tijekom velikih događaja. No, uz posao dolazi i izazovi – od neugodnih mušterija do “zabavnih” noćnih vožnji. Igor otkriva i kako je naučio prepoznati problematične klijente i prije njihova ulaska u vozilo.
Jedan od zanimljivijih aspekata Igorovog života je i hobi koji vuče iz obiteljske tradicije – mađioničarstvo. Njegov djed je radio u cirkusu u Zagrebu nakon Drugog svjetskog rata, a Igor je godinama tajno uvježbavao trikove kako bi iznenadio obitelj. Danas zna poneki trik za pokazati društvu, a humor mu je, čini se, jak alat i u svakodnevici.
O Ircima, strancima i kulturološkim razlikama
Na pitanje kako Irci reagiraju na stranog vozača taksija, Igor kaže kako većina “bijelih” stranaca doživi pozitivnu reakciju, ali da nekima vožnje s pojedinim tamnoputim vozačima ponekad znaju biti negativno iskustvo. Ističe da nikako nije u pitanju rasizam, već različite društvene norme – primjerice, način na koji se u nekim kulturama muškarci ponašaju prema ženama, što Irkinjama često ne odgovara.
Igor nam priča iskreno i o važnosti mentalnog zdravlja, posebno kod muškaraca. Kaže da mnogi pate u tišini, bez prijatelja, bez terapije, bez prostora za izbacivanje emocija. On i njegova grupa prijatelja u Irskoj se redovito druže – utorkom ili srijedom, uz pileća krilca i Guinness, razgovaraju o životu i rasterećuju se.
Nova životna poglavlja
Igorova supruga također je krenula u novu profesionalnu avanturu. Nedavno je diplomirala psihoterapiju u Zagrebu i sada započinje vlastiti posao u Irskoj. Tako oboje, svatko na svoj način, ulaze u novu fazu života. Uz podršku jedno drugome, kao tim, otvaraju vrata novim izazovima.
Nakon gotovo 25 godina u Irskoj, Igor ističe kako se osjeća prihvaćeno – od strane Iraca, ali i drugih stranaca. Irska se, po njegovim riječima, u potpunosti oporavila nakon ekonomske krize, no i dalje se suočava s izazovima poput visokih cijena stanovanja i života. Unatoč svemu, tko ima volje i rada, ovdje može uspjeti. “Možeš ti biti bilo gdje ali ako si “čoban u glavi”, onda si čoban gdje god bio”, zaključuje Igor uz osmijeh, objašnjavajući da ne misli na čobane koji uistinu čuvaju ovce!