Ustrajna djevojka dočekala nas je s velikim osmijehom na licu i zaraznom pozitivnom energijom koju je, usprskos situaciji u kojoj se nalazi, sve ovo vrijeme uspjela zadržati
Prošlo je godinu dana otkako smo zadnji puta pisali o sada već 29-godišnjoj Osječanki Marineli Radošević. Podsjetimo, u pitanju je djevojka koja je u studenome 2022. godine dobila moždani udar, izgubivši sposobnost kretanja i bilo kakvog oblika komunikacije te postavši ovisna o tuđoj pomoći.
Marinela je bila žena puna života, snage, planova i nevjerojatne pozitive koju je širila oko sebe. Po struci je frizerka koja je radila i živjela potpuno samostalno, skupivši sedam godina staža. Nakon što joj se upravo na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara dogodila navedena tragedija koja joj je promijenila život, ostala je prepuštena na skrb 71-godišnjoj baki Radi Janković s kojom je i odrasla budući da joj je otac jako rano preminuo, a majka ju ne posjećuje.
Nakon liječenja u zagrebačkom Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice i šest mjeseci provedenih u Krapinskim toplicama, sustav nije uspio pronaći odgovarajući smještaj za Marinelu. Cjelokupnu brigu o njoj tada je preuzela baka, uključujući pripremu obroka i hranjenje na sondu, kupanje, presvlačenje, vježbanje, podizanje, stavljanje u kolica, odlaske na toalet i provođenje vremena s njom.
Jedino rješenje za Marinelu bilo je smještanje u Dom za starije i nemoćne osobe u Drinskoj ulici u kojemu je bila provela tjedan dana, što, dakako, nikako nije moglo biti prihvatljivo za djevojku njezinih godina. Nakon priloga na Provjerenom, a i naših članaka, u rekordnom se roku bilo prikupilo više od 65 tisuća eura za njezino liječenje. Marinela i njezina baka tada su otišle u Zagreb u kojemu su se zadržale godinu dana i u kojemu je, zahvaljujući dobivenoj prilici za liječenjem u najvećem regionalnom centru rehabilitacije robotikom, djevojka postigla iznimni napredak.
”Svakoga je dana vježbala po osam sati u privatnoj poliklinici u kojoj su joj mnogo pomogli. S njome su radili uistinu stručni fizioterapeuti pomoću kojih je hodala, razvijala motoričke sposobnosti te iznova učila pisati i brojati. Da nije bilo njih, ne znam bi li uopće i uspjela doći do ovoga stanja u kakvome je danas. Međutim, za njezin napredak nisu zaslužni samo oni, već i svi dobri ljudi koju su nam pružili podršku, a i sama Marinela koja je, unatoč svemu, zadržala veliku volju i vedar duh”, priča nam baka Rada iz svojega malenoga stana u Donjem gradu u kojemu je trenutno s unukom već dva mjeseca.
Nakon toga, Marinela je, iako i dalje teško i sporije, postepeno počela samostalno jesti, piti i odijevati se. Srećom, ne nosi više ni pelenu ni peg, a zatvorena joj je i rupa na vratu, pa priča mnogo razumljivije. Štoviše, i nas je dočekala s velikim osmijehom na licu i zaraznom pozitivnom energijom koju je, usprskos situaciji u kojoj se nalazi, sve ovo vrijeme uspjela zadržati.
”Marinela je jedan veliki borac i jako je mnogo napredovala. Tek je na pola puta, a možete misliti kako će to onda izgledati kada budu prošle još dvije godine. Spava cijelu noć, jede što god joj dam i ništa ju, hvala Bogu, ne boli. Osim toga, zna reći kada je žedna i gladna, pokazati mi da mora u toalet, a često mi nešto i napiše. Ljevakinja je, a lijeva joj se ruka trese, pa pokušava pisati desnom. Evo, baš mi je jučer na papir napisala: ‘bako, volim te jako’. Učim ju da piše kako bi se jednoga dana mogla makar potpisati gdje to bude trebalo”, pojašnjava Rada.
Nažalost, o Marineli trenutno ponovno skrbi isključivo njezina baka u svojemu stanu od 25 kvadrata i mirovinom u iznosu od 339 eura mjesečno jer i dalje ne prima nikakvu stručnu pomoć. Iz Zagreba su rekli kako su dali sve od sebe i kako bi sada trebalo nastaviti liječenje u Osijeku, ali kod nas nema odgovarajućih robotskih uređaja, a ni takve hodalice koja joj je potrebna, kao ni tolikog broja stručnog osoblja.
”Fizioterapeutkinja nam je dolazila 15 dana i prestala, tako da sada čekamo ponovni dolazak fizioterapeuta koji joj je prijeko potreban da joj razradi šake i koljena. Predala sam zahtjev u HZZO, ali još uvijek ga nema i sumnjam u to da će doći, barem dok ne prođu blagdani. Svakako planiramo nagodinu još makar jedanput otići na terapije u Zagreb, no tamo ponovno moramo plaćati izrazito skupi smještaj. U prethodnome smo jedno noćenje plaćali 60 eura. Radije bih te novce dala stručnoj osobi za koju ću biti sigurna da će pomoći Marineli i dići ju na noge, a i ovdje smo u svome prostoru, pa makar on bio malen”, ističe Rada.
Ipak, tri im puta tjedno dolazi patronažna sestra, no to je i dalje premala pomoć koja Marineli zapravo treba. U skladu s time, osim brojnih pretraga u Osijeku koje ju sada čekaju poput snimanja srca i pluća, bilo bi dobro i da imaju njegovateljicu koja bi bila s njome dok baka obavlja obveze po gradu.
”Meni je teško i spustiti ju. Da smo u prizemlju, bilo bi drugačije, no naše su stepenice strme i bojim se da ne padnemo i ona i ja. Marinela je visoka te još uvijek nema osjećaj za ravnotežu, a ja imam godine i nije mi jednostavno ni dizati ju iz kolica, ni voditi ju u toalet, ali to nema tko drugi činiti. Dakako, katkad nam pripomognu i susjedi, dva Marinelina polubrata Mato i Antonio te teta Mirela koji su u Osijeku, no to nije svakodnevno. Brat Tomislav preselio je na more i doći će nas posjetiti za blagdane. Teško mi je zbog toga, no razumijem da svatko ima svoj život, a i moram biti jaka zbog nje”, navodi Rada koja je upravo prije dva dana napunila 72 godine.
Unatoč svemu, ponosna je zbog Marinelinog dosadašnjeg napretka i vjeruje u to da se isti sada samo može nastaviti. U konačnici, tvrdi da im ne treba ništa i da će se njih dvije nekako snaći – samo da je zdravlja i da su jedna uz drugu.
”Bila sam jako tužna zbog toga što se Marineli dogodilo, ali sada sam sretna jer je pokazala i iz dana u dan pokazuje veliki napredak. Ona meni zna stotinu puta reći ‘bako, hvala ti’ i to mi je najveća nagrada. Bistra je i sve razumije i zašto ne bi jednoga dana živjela s nekom asistenticom i radila, pa makar to bilo i iz kolica? Ljudi i tako privređuju kako sebi, tako i društvu. Štoviše, i sama mi je rekla ‘bako, ne mogu te šišati JOŠ’, što samo znači da želi i ima volju, a tamo gdje ima volje, ima i načina. Samo se bojim da ju ne bi gurnuli u ponor, što je slučaj s mnogim ljudima u takvoj situaciji, već želim da se netko zauzme za nju i kaže: ‘hajmo ju probati dignuti’…”, zaključuje Marinelina baka.
Preostaje, stoga, i nama vjerovati u to da ustrajnost, ljubav i vjera u bolje sutra uvijek mogu otvoriti nove puteve, čak i onda kada se čini da su svi zatvoreni. Naša hrabra Osječanka Marinela, u suradnji sa svojom požrtvovnom bakom i dobrim ljudima koje ipak ima oko sebe, pa makar bili i u manjini, vidljivo ispisuje novu životnu priču za koju smo sigurni da odsada može biti samo sve sretnija i već sada služiti kao primjer svima nama.