Njegova sposobnost unošenja radosti u tuđe živote i pružanja pomoći svakome tko ju je trebao, bez obzira na vrijeme i okolnosti, čini ga istinskim simbolom osječke zajednice
Dragan Kordić, Osječanima poznatiji i kao Munja, napustio nas je nakon višemjesečne borbe s karcinomom pluća u utorak u 64. godini života. Mnogi se građani sa sjetom prisjećaju njegova lika i djela budući da je svuda, gdje god se nalazio, stavljao ljudima osmijehe na lice te, kada god bi mogao, pomogao im, o čemu god da je bila riječ.
Inače, Munja je živio u Donjem gradu, godinama je imao svoju taksi službu simbolično nazvanu prema njegovom nadimku (ali i karakteru), a bio je i hrvatski branitelj. Uz to, sa suprugom Ljiljanom dobio je tri sina – Denisa (42), Borisa (40) i Brunu (28).
“Moj je otac bio pravi životni ratnik, uvijek nasmijan i spreman za zezanciju, pa čak i u najtežim trenutcima. Njegov je najveći problem bio taj što nikada nije pokazivao bol i tugu. Kada ga je liječnica pitala ‘gospodine, kako ste’, rekao je da je odlično i taj dan preminuo. Na dan kada je umro uzeo sam slobodan dan na poslu jer sam osjećao da trebam provesti neko vrijeme s njime. Čak se i tada šalio s nama i mislili smo da mu je bolje, a nekoliko sati nakon toga preminuo je pred našim očima“, prepričava za SiB.hr Bruno.
Na sve je ljude gledao jednako i svima bio spreman pomoći
Također, Bruno je s njim odradio i sezonu u Novom Vinodolskom, Selcima i Crikvenici, pa se i sam uvjerio u njegovu brzinu, pokretnost i pozitivnu ludost čak i na radnom mjestu. Iako su bili Slavonci, mnogi su ih upravo zbog Draganove srdačne energije smatrali domaćima.
“Nije mu bilo važno je li netko crnac, bijelac, Kinez ili Rom, već su mu svi bili jednaki i prema svima se jednako ponašao. Uvijek je vodio računa o tome da je drugima dobro, pa je možda zbog te svoje dobrote koji puta bio i iskorišten, ali svejedno je išao pomagati i raditi kada god bi to zatrebalo. Zazvonio bi mu mobitel usred noći, ustao bi, sjeo u auto, odradio vožnju, vratio se i opet zaspao. Kada smo imali puno posla, znao bi odspavati svega dva sata i nikada se nije žalio na umor“, prisjeća se sin koji je, u dogovoru s obitelji, odlučio ugasiti taksi službu, držeći ju isključivo očevom.
Ipak, odmor od posla i svojevrsni ispušni ventil predstavljala su mu brojna putovanja sa suprugom koja je bila zaposlena u jednom trgovačkom lancu, a danas je u mirovini. U svojih 43 godine braka posjetili su brojne države i gradove, ne prestajući s time čak ni kada se Dragan razbolio.
“Kako sam trenirao nogomet, tako me znao doći i bodriti, pa i onda kada je jedva stajao na nogama. Svoju bolest prihvatio je nevjerojatno dobro, no jedino je bilo vidljivo da fizički opada“, ističe Bruno koji je odlučio ostati živjeti s majkom i biti joj podrška, kao što je to njemu djevojka Helena.
O njegovoj dobroti i veselju svjedoče i drugi sugrađani
Brat Boris živi već deset godina sa suprugom Valentinom i troje djece na Novom Zelandu, dok Denis u Osijeku sa svojom ženom Mijom očekuje prinovu koja treba stići u prosincu. Međutim, da je Dragan širio radost i izvan svoje obitelji, svjedoče brojni ostali Osječani, i to ponajviše Donjograđani s kojima se najviše susretao.
Među njima je Igor (52) koji ga je, iako su praktički bili susjedi, spletom okolnosti upoznao tijekom rata u susjednoj Bosni i Hercegovini. Unatoč tome što je otada prošlo više od 30 godina, ostali su u dobrim odnosima.
“Bilo mi je čudno sresti nekoga iz Donjeg grada u brdima, rovu i snijegu, ali kasnije sam shvatio kako je riječ o izvanrednom, veselom i kvalitetnom čovjeku otvorena srca i bez fige u džepu. Sretao bih ga uglavnom u šetnjama te je uvijek to bila topla ljudska priča, bez ikakve napetosti i nervoze. Uvijek mi ga je bilo drago vidjeti jer sam znao da sam sreo dobru osobu s kojom se uvijek moglo lijepo porazgovarati. Takvi su ljudi danas rijetki“, navodi Osječanin.
Kako je Dragan vozio taksi, tako su s njime u doticaju često bili i mlađi sugrađani. Jedan je od njih Ivan (25) koji je, doduše, radio u drugoj službi, ali svejedno je tijekom smjene često viđao Kordu, što bi mu uvijek popravilo dan.
“Uvijek je bio dobro raspoložen, vedar i s pregršt humora. No, prije svega, bio je veliki čovjek te je njegov odlazak tužan kako za Donji grad, tako i za cijeli Osijek“, napominje taksist.
“Dogovorili smo kavu koju više nećemo imati priliku popiti“
Legendarnoga se Munje sa sjetom prisjeća i Selma (44) koja, doduše, nije iz Donjeg grada, ali upoznala ga je kada ga je nazvala da ju negdje odveze. Međutim, njihov se odnos s vremenom razvio u prijateljstvo koje se sastojalo od ispijanja kava i uzajamnog pomaganja.
“Cijelo su nas vrijeme životi spajali. Ja inače radim na šalteru u HZZO-u, pa mi je često donosio nekakve potvrde ili tražio nove zdravstvene iskaznice koje bi znali pogubiti. Uvijek bih zauzvrat dobila besplatnu vožnju, a onda bih mu ja platila kavu. Zadnji smo puta, i to prije dva ili tri tjedna, isto tako dogovorili kavu koju sada nećemo više imati priliku popiti, barem ne na ovome svijetu“, kaže Osječanka koju je Dragan od milja zvao ‘munjice’.
Selma je s Draganom u više od desetak godina prošla svašta, znajući da se na njega uvijek može osloniti. Osim toga što je uvijek dolazio po nju iz izlaska, dovezao ju kući i pričekao da uđe da se uvjeri da je na sigurnom, došao je jedanput po nju u Petrijevce kada joj je pukla guma na automobilu i zamijenio ju novom. Navedenu uslugu nije uopće naplatio, već je izmislio da je ionako išao u tom smjeru samo kako bi joj pomogao.
“Isto se tako, prije nekoliko godina, ispred mog radnog mjesta jednoj baki ispraznila baterija na invalidskim kolicima i nije mogla krenuti dalje, a s njom je bio njezin slijepi muž koji se držao za njih. Kontaktirala sam bila razne službe da dođu po njih, ali nitko nije mogao, pa sam se sjetila Dragana i odmah ga nazvala. Čovjek je bez pitanja došao s kombijem i dizalicom te smo tek onda shvatili da baka zapravo može hodati i da živi u blizini, no Dragan je svejedno pokazao dobru volju i namjeru da pomogne nekome koga prethodno nije ni poznavao“, zaključuje Osječanka.
Prema svemu sudeći, Dragan Kordić ostat će zauvijek upamćen po svojoj vedrini, nesebičnosti i velikodušnosti koje je iskazivao u svakomu trenutku života. Njegova sposobnost unošenja radosti u tuđe živote i pružanja pomoći svakome tko ju je trebao, bez obzira na vrijeme i okolnosti, čini ga istinskim simbolom osječke zajednice. Iza sebe ostavlja neizbrisiv trag ljubavi i dobrote koji će nastaviti živjeti kroz sjećanja njegove obitelji, prijatelja i sugrađana.
