Živjela je gotovo identično kao i ta djeca – ponekad bez struje i vode te konzumirajući jednostavne obroke koji su uključivali ugali od kukuruznog brašna, rižu, tjesteninu, grah, povrće i meso jedanput do dva puta tjedno
Marta Kon 24-godišnjakinja je rođena u Slavonskom Brodu, nakon čega je živjela u Županji te potom preselila u Zagreb na studij. Međutim, da joj je srce u Africi, shvatila je već tijekom srednje škole, počevši volontirati u različitim domovima za nezbrinutu djecu, pedijatrijskim odjelima, župama i udrugama.
Kako je po struci edukacijski rehabilitator te radi s djecom s poteškoćama u razvoju, bilo je samo pitanje vremena kada će se odvažiti na put do daleke Tanzanije kako bi stavila osmijehe na lice i tamošnjim mališanima.
”Odmalena sam gledala filmove i priloge o Africi koja mi se u početku činila dalekom i nedostižnom. Pitala sam se kako ću ja to sve, no potom sam tijekom studija, uz volontiranje, prvo krenula istraživati razne udruge i misije. Nakon četvrte godine fakulteta, pridružila sam se udruzi Kolajna ljubavi te, između svih zemalja u ponudi, odabrala Tanzaniju”, započinje Marta razgovor za SiB.hr.
Prije polaska na put, morala je proći tečaj u trajanju od nekoliko mjeseci koji je, između ostaloga, uključivao učenje o odnosu prema djeci, volonterstvu, svahiliju i medicinskoj zaštiti, ali i psihološko testiranje. Također, trebala je prikupiti 80 volonterskih sati i organizirati humanitarnu akciju, pri čemu se, upravo u slavonskom duhu, odlučila za nabavu krave.
”Jug Tanzanije jako je siromašan i nemaju novca za kravu koja bi im dobro došla za uvođenje malo više mesa i mlijeka u svoju prehranu. Dogovorili smo, stoga, da ću im ju ja kupiti od donacija koje sam prikupila prodavajući nekakve sitnice na štandu u Županji”, govori volonterka.
Do sirotišta je putovala 20 sati i ostala u njemu dva mjeseca
Tijekom cijeloga tečaja rijetko je kome govorila da planira otići u Afriku, no kada ga je završila, sretnu je vijest i konačnu odluku podijelila sa svima. Roditelji i prijatelji u početku su bili malo skeptični, no kasnije su joj predstavljali ogromnu podršku. Naravno, Marta se prije polaska, prema preporuci, cijepila protiv hepatitisa A, trbušnog tifusa i dječje paralize (poliomijelitisa). Protiv malarije nije jer tvrdi da komaraca nema ni približno onoliko kako se to na prvu misli, odnosno barem ih nije bilo u tom sušnom razdoblju u kojemu je ona boravila u Africi.
Na put je krenula u lipnju te se tamo zadržala sve do rujna. Od Zagreba do Istanbula letjela je više od dva, a od Istanbula do Dar es Salaama više od sedam sati. Iako je njezin glavni cilj bio dolazak do Sirotišta svetog Ante u gradu Songei, prvo je provela tri tjedna na istoku zemlje, obilazeći vrtićku, domsku i školsku djecu, ali i nacionalne parkove i zaštitna područja Serengeti i Ngorongoro. Nakon toga, čekala ju je vožnja autobusom u trajanju od 20 sati do sirotišta.
”Putovanje je bilo posebno izazovno budući da je autobus stao samo jedanput na deset minuta te istovremeno bio pun ljudi koji su bili glasni, unosili hranu i gledali vas jer ste jedini bijelac. Naravno da u takvim trenutcima budete umorni i šokirani, a pomalo i u strahu od nepoznatog, no kada napokon ugledate osmijehe te djece kojoj ste došli, shvatite kako se sve to isplatilo”, ističe Marta.
Dakako, ona nije bila jedina tamošnja volonterka, već je dijelila smještaj s još nekoliko njih. Živjela je gotovo identično kao i ta djeca – ponekad bez struje i vode te konzumirajući jednostavne obroke koji su uključivali ugali od kukuruznog brašna, rižu, tjesteninu, grah, povrće i meso jedanput do dva puta tjedno. Međutim, više od svega bila je predana obavljanju svojih volonterskih aktivnosti.
”Ta djeca nemaju mnogo, pa ono što imaju znaju dobro iskoristiti”
”Dan nam je započinjao oko šest sati zajedničkim doručkom s djecom, nakon čega bi oprali zube, odjenuli svoje uniforme te, uz našu pratnju, otišli u vrtić ili školu. Dok su bili tamo, mi bismo se vratili u sirotište te sve do poslijepodneva rješavali administrativne poslovi koji su se odnosili na rješavanje kumstava, pregledavanje računa i isplate novca. Kada bi se djeca vratila, uglavnom bismo se igrali s njima, meli prostore sirotišta i zalijevali vrt, nakon čega bi uslijedili večera, pisanje zadaće i spavanje. Naime, oni su čak ustajali i prije nas budući da su ujutro morali čistiti, tako da je to dosta strogi režim. Međutim, vikendi su bili opušteniji jer smo tada održavali s njima radionice, crtali, pisali, šivali i izrađivali igračke, a nedjeljom bi obvezno išli na misu. Ta su djeca dosta kreativna i nemaju mnogo, pa ono što imaju znaju jako dobro iskoristiti”, napominje volonterka.
Posebno su joj srcu prirasli petogodišnji dječak Isaya i dvije četverogodišnje sestre blizanke, Alice i Herieth. S njima joj se bilo jako teško rastati, ali znala je da taj trenutak mora doći. Tako su večer prije odlaska organizirali zabavu u kojoj su im djeca pjevala te im napisala dirljiva pisamca.
”Sve je to bilo lijepo, no sutradan ujutro prije polaska Isaya me došao zagrliti i počeo plakati, pa sam se i ja ‘raspala’ jer spoznate da svu tu djecu s kojom ste proveli dva mjeseca ostavljate i odlazite. Ja sam još išla na Zanzibar kako bih posjetila Raphaela, 27-godišnjaka koji je bio prvo dijete u sirotištu i umalo otkazala to putovanje kako bih ostala tjedan dana duže s djecom, ali shvatila sam da bi i tada ponovno došao taj trenutak rastanka”, navodi Marta.
Srećom, s djecom se danas redovito čuje, a nastavlja i dalje volontirati u Hrvatskoj, znajući da će se Afriku kad-tad ponovno vratiti. Također, planira postati i kuma nekome mališanu, što će joj omogućiti češće posjete i kontakte s tamošnjom djecom. U konačnici, bogatija je za jedno veliko i nemjerljivo iskustvo te važne lekcije.
”Tamošnji ljudi nisu jadni, bijedni i tužni – imaju to što imaju i s time žive”
”U životu se sve uvijek riješi. Tamo je, recimo, bilo toliko situacija u kojima nismo znali kako reagirati, a onda se sve samo posložilo. Trebamo pustiti kontrolu i panična razmišljanja te malo opuštenije pristupati stvarima. Ne mora sve uvijek biti sada i odmah. Primjerice, tamo ljudi imaju sat, no nemaju pojam za vrijeme. Hoće li nešto biti sada, za pola sata ili za tri dana – svejedno je. Nama je misa počinjala u pola 8, ali nekada bismo krenuli u 8, nekad u pola 9, a nekad u 9 i uvijek bismo stigli na vrijeme. Sve je mnogo jednostavnije i tome se nekako prilagodite. Uz to, tamošnji ljudi nisu jadni, bijedni i tužni. Mislim da više mi krećemo iz te perspektive uspoređivanja s njima, dok oni kažu: imam to što imam, s time živim, volio bih imati više, ali ovo mi je dovoljno. Tamo bi gradska voda nestala i nitko ne bi znao kada će se vratiti, no nismo paničarili, već uzeli onu iz bunara i polijevali se. Također, nestala bi struja, ali djeca to ne bi ni doživjela jer ju ni ne trebaju ni za što drugo, osim za pisanje zadaće navečer, tako da je to jedan istovremeno skroman i sretan život”, zaključuje volonterka.
Odlazak u Afriku, kaže, nije za svakoga i ne moraju ju svi htjeti posjetiti, ali oni u čijim srcima tinja ta želja za odlaskom, svakako bi ju trebali ispuniti. S obzirom na Martino iskustvo i san iz djetinjstva koji je upravo na ovakav način uspjela ostvariti, pritom razveselivši i brojnu djecu, želimo joj još mnogo lijepih volonterskih trenutaka i aktivnosti.
