S obitelji je prvotno živio na Varelovcu u prostoru od 27 kvadrata, i to punih 11 godina, odnosno sve dok im 2006. crkva nije odlučila pokloniti kuću u Kunovcima, malom selu kod Požege
Da je obitelj jedna od najvrjednijih stavki na svijetu, dobro zna i pokazuje Tomislav Profus, 56-godišnji Požežanin kojega sudbina od početka nije mazila. Kaže kako mu život nije pozitivna, već teatralna priča o kojoj bi se mogao snimiti film, no, prije svega, to je i borba za sve ono što voli.
Iako se i ranije nalazio u zanimljivim situacijama iz kojih je, kako zna i umije, morao izvući živu glavu, čarobno razdoblje u njegovu životu započinje od trenutka u kojemu je za vrijeme bivše Jugoslavije upoznao svoju pokojnu suprugu Tifiju koja je rodom iz Markovca Našičkog.
”Rođen sam na Kalvariji, a živio sam u Zagrebačkoj ulici te na Babinom Viru i Varelovcu (to su sve dijelovi Požege). Kada je žena ostala trudna s prvim djetetom, maltene sam silom bio istjeran iz kuće i otišao živjeti s njom”, ističe za SiB.hr Tomislav kojemu je otac nedavno preminuo, dok mu je majka još uvijek živa. Tifiniji roditelji već su pokojni.
Unatoč tome što im to nije bio prvotni plan, sa suprugom je dobio devetero djece – Teodora 1989., pokojnu Tatjanu koja je umrla sa svega tri mjeseca 1991., Tanju 1992., Tihomira 1993., Tonija 1995., Tamaru 1998., Tatjanu 2002., Teu 2004. i Tihanu 2006. godine. Zašto svakom djetetu ime počinje na slovo T, ne zna ni sam jer je svima imena dala Tifija, no pretpostavlja da je to stoga što i njima dvoma imena počinju tim slovom.
”Ja sam samo htio da nam se jedna kći zove Tena, ali žena to nije dopustila, pa sam nabavio patku i tako ju nazvao. Ona mi je bila baš mezimica – punio sam joj bazen vodom, dok mi je ona dolazila u kuću i skakala mi na krevet, pa ju je supruga pokušavala uloviti i jednom ju prilikom slučajno zgazila. Tada nekoliko dana nismo razgovarali”, prisjeća se Tomislav.
S obitelji je prvotno živio na Varelovcu u prostoru od 27 kvadrata, i to punih 11 godina, odnosno sve dok im 2006. crkva nije odlučila pokloniti kuću u Kunovcima, malom selu kod Požege.
”Kada sam prvi puta došao u naš dom od 110 kvadrata, gotovo sam se izgubio. Nikada se nisam prilagodio životu na selu, a i koje god moje dijete da pitate, svako će vam reći kako je najsretnije bilo upravo na Varelovcu. Tamo čak ni kupaonicu nismo imali, već sam trebao pregraditi polovinu sobe kako bih ju napravio”, navodi Tomislav kojemu su jedno vrijeme, kako bi uspio prehraniti obitelj, pomagali i građani.
Ipak, život im je, ponovno nam govori, bio čaroban i ništa im nije predstavljalo problem – Tomislav je 30 godina radio u požeškoj tvrtki za proizvodnju namještaja (u kojoj je od svojega mentora dobio nadimak Šiljo), dok je Tifija bila domaćica koja je radila po sezonama na Jadranu. Kada se razboljela, nastavila je raditi u pekarnici, a 2021. tragično je preminula.
”Zajedno smo kuhali, čistili, mijenjali djeci pelene… Jedanput kada je bio blagoslov kuća, prali smo veš, pa kada smo čuli da dolazi svećenik, brzo smo sve maknuli, pomolili se te, kada je otišao, nastavili. Sve smo radili skupa, sve do te 2012. kada je ona krenula raditi po sezonama pa smo se malo otuđili. Ja sam, priznajem, čovjek koji voli zaviriti u čašicu, ali agresivac i nasilnik nikada nisam bio niti sam dopustio da me alkohol svlada. Kada bih došao s posla, žena bi mi znala vikati: opet si popio, dok bi mi djeca prišla i kazala mi: tata, idemo se igrati”, priča Tomislav.
Njegova su sva djeca danas sretna, zdrava i situirana – Teodor i Toni žive u Cerovcu, Tanja u Jakšiću, a Tea u Kuli, dok se Tamara prošle godine udala i otputovala sa suprugom u Njemačku, a Tihomir, Tatjana i Tihana rade na Pagu. Otac im i dalje živi u Kunovcima s mačkom Đurom i dvama psima – Mačom i Šiljom, a i već je ponosan djed šestero unučadi i sedmoga na putu.
”Tanja je rodila Miju, Davida i mog najstarijeg unuka Ivana koji ide u drugi razred osnovne škole. Teodorova su djeca Marija i Luka, dok je Teina kći moja najmlađa unuka Petra, a Tea čeka drugo dijete. Ja ne znam ni kada je rođendan pojedinom mom djetetu, a kamoli unucima. Jedna od unuka slavila mi je rođendan prije par dana, pa me snajka nazvala i podsjetila me na to. Uz to, svi su mi isti i nikada nisam pravio razliku među djecom, premda Tea viče kako je ona mezimica. U svakom slučaju, ponosan sam na sve njih i na to u kakve su se ljude razvili – vrijedni su, marljivi i vedroga duha, no, prije svega, privrženi svojim obiteljima, baš kao što smo to bili Tifija i ja”, zaključuje Tomislav.
Životna je priča ovoga oca, kako on kaže, teatralna, ali isto tako govori o snazi borbe, upornosti, predanosti i obiteljske povezanosti koja, bez obzira na sve nedaće i okolnosti, na kraju može rezultirati neprocjenjivom srećom i stabilnošću. Tomislav, kao otac devetero djece i djed šestero unučadi, danas s ponosom gleda na plodove svoje bezuvjetne ljubavi prema obitelji koja je za njega bila i ostala najvažnija životna vrijednost.
