Tomica Hap rodom je iz požeštine i napisao je knjigu o obiteljskoj liniji čak do 1500-te godine
“Knjiga je konačno gotova. Uspio sam ispratiti obiteljsku liniju do gotovo 1500-te godine. U nekim linijama ispratio sam i 12-tu generaciju i uspio sam opisati osobe i mjesta u kojima su živjeli i iz kojih su doselili. Hapovi su došli…”
Početak je ovo objave Tomice Hapa u grupi Antunovac na Facebooku, a koja je privukla našu pažnju najprije fotografijama knjige koju, sudeći prema komentarima, žele imati brojni iz pakračkoga kraja, odnosno malog mjesta Antunovac.
Autor je na prikupljanje nevjerojatno važnih podataka potrošio oko godinu i pol i sve ih okupio na više od 1770 stranica. Sam sebi zadao je rok do 20. lipnja ove godine kad je cijela obitelj obilježila stotinu godina rođenja Hapove bake, a zbog koje se i upustio u ovu, možemo slobodno reći, avanturu.
“Kad sam dobio sina, odlučio sam da ću mu nešto ostaviti u nasljeđe i krenuo sam od pregledavanja obiteljskih fotografija. Naime, fotografije na kojima je 90 posto osoba već preminulo, obično se čuvaju u metalnim kutijama pa sam ja tako skenirao sve moje fotografije i kronološki ih složio, a potom krenuo kod svojih članova obitelji da vidim tko mi može ispričati i što zna o nekome s fotografije”, počinje opisivati svoju neobičnu potragu 44-godišnji Hap, dodajući da je potragu potom nastavio izradom obiteljskoga stabla, smatrajući da će okupiti tek dvije-tri generacije.
No, naposljetku je uspio ispratiti obiteljsku liniju nekoliko stotina godina unatrag i to bez preskakanja generacija. Da bi to uspio, obilazio je brojne gradove u Hrvatskoj, ali i državne arhive u Zagrebu, Bjelovaru i Sisku pa i Muzej u Pakracu gdje je, naglašava, dobio veliku pomoć. Štoviše, krenuo je prevoditi knjige i razne monografije s češkog, njemačkog pa i mađarskog jezika. Naime, Hap se nije želio zadovoljiti tek podatcima imena i prezimena i datuma rođenja i smrti. Bilo mu je, kaže, važno doznati i nešto više o svojim precima.
I Kanađanka tražila pomoć
“Ravnateljica Državnog arhiva u Bjelovaru pronašla je staru, rukom pisanu knjigu o Blagorodovcu, selu za koji sam također obiteljski vezan. Zanimljivo je da su nekada učitelji imali obvezu pisati o mjestu i ta je knjiga u kojoj su svi seljani opisani imenom i prezimenom pisana davne 1906. godine. Prelistavao sam i matične knjige pa došao čak i do tzv. knjige duša koje su svećenici vodili u nekim župama i gdje su upisana i neka izvanbračna djeca i brojni drugi zanimljivi podatci”, kaže Hap koji je naposljetku napravio knjigu koju je jednostavno nazvao “Bruno Hap”, a kako se zove njegov sin koji će, vjeruje, danas-sutra kad poraste sa zanimanjem pročitati i znati odakle mu dolaze preci.
Nakon godinu i pol opsežnog istraživanja, Hap je uspio dovršiti knjigu do 24. lipnja kad je se okupila obitelj na dan stogodišnjice rođenja autorove bake. Inače, knjiga je prvotno trebala biti uvezana u kožne korice s mnoštvom bordura i elemenata, no Hap nije našao raspoloživoga restauratora do zadanoga roka. Presretan što je uspio, Hap je, priznaje, bio iznenađen činjenicom da je dobio brojne ponude za tu knjigu, no ona je, kaže, namijenjena isključivo članovima njegove obitelji.
“Javila mi se gospođa iz Kanade s obiteljskom tajnom i nakon što mi je poslala datume rođenja, priča se raspetljala, a za to mi je trebalo oko tri dana i nešto na što je obitelj čekala 80 godina, sad je poznato”, kaže Hap koji je, među brojnim zanimljivostima, pronašao i darovni ugovor gdje jedan predak sinu, između ostaloga, ostavlja bure za kupus, jednu, motiku, četiri kokoši i još kojekakve, njemu tada važne stvari. Nekome je takva informacija cijelo bogatstvo, baš kao što je bila i gospođi koja je već pozvala moju obitelj i mene u Kanadu”, kaže Hap koji nema ništa protiv da podijeli informacije iz knjige, izuzev usmenih predaja, odnosno osobnih priča koje su važne tek njemu i njegovim članovima obitelji.
Poput privatne Biblije
Inače, potraga za svim informacijama naravno, koštala je i novca pa Hap u šali kaže da je mogao komotno kupiti automobil srednje klase, no naravno, ovo mu je puno dragocjenije. U potragu se dao do te mjere da je uzeo i DNA majke i oca, a sve to, uključujući i obilazak arhiva, župa, brojnih gradova neizmjerno mu znači.
“Netko u kući čita Bibliju, a mi sad imamo svoju”, u jednoj riječi opisao je svoje ukoričeno jedinstveno remek djelo Hap, inače po struci tehničar za elektrostrojarstvo, potom radio kao informatičar, a nedavno je zatvorio svoju tvrtku i upustio se u ovu neobičnu, ali hvalevrijednu i dragocjenu avanturu. Rekli bismo, ne samo za obitelj Hap, već i cijeli požeški kraj. Naime, na više od 1700 stranica obuhvaćeni su brojni članovi obitelji iz toga kraja, a što daje na značaju ovom istraživačkom radu čovjeka koji se, u šali kaže, nikada ranije nije bavio poviješću, a sada ju je obogatio pisanim tragom.