Mentalna snaga ove Slavonke je sjajna i njezina priča ostavlja bez daha
Kad je u siječnju 2018. godine ugledna osječka profesorica na društvenoj mreži Facebook zatražila pomoć u vidu tek 2000 tadašnjih kuna za majku Sare Popović iz Dalja, nitko nije ostao imun. Naime, iza te potrebe stajala je činjenica da je, tada 21-godišnja Sari, dogovorena embolizacija u zagrebačkom Kliničkom bolničkom centru Sestre Milosrdnice u Zagrebu, a čemu su dvije godine ranije prethodila dva moždana udara i nužni operativni zahvati.
Nemogućnost stajanja na vlastitim nogama, komatozno stanje, sepsa, hidrocefalus, meningitis, apces u mozgu i vrlo rijedak dekubitus na glavi Sari nisu ostavili puno nade za bilo kakav napredak. No, zahvaljujući liječnicima, ali i ne manje bitnoj Sarinoj volji za životom, šest godina kasnije ona je premašila i najoptimističnije prognoze. Danas joj je glavna opsesija šetnja daljskim ulicama, a svoje granice pomiče iz dana u dan! U brojkama, prelazi dnevno 20.000 koraka, na čemu joj mogu pozavidjeti i sportaši rekreativci!
Na traktoru, u vrtu…
“Stvarno se ovome nisam nadala prije par godina kad prognoze
liječnika nisu bile tako optimistične. No, ne biste vjerovali,
ali ja sam si zacrtala još u bolničkom krevetu da ću, kad se
oslobodim invalidskih kolica i štake te naposljetku štapa, hodati
i hodati koliko god mogu. Uz to, jedna stepenica u Dalju, inače
vrlo grbava i neprohodna, bila mi je u fokusu i doista sam si
vizualizirala kako je prelazim. I prešla sam je”, priča ova
djevojka prelijepog osmijeha koja je, zbog svojih svakodnevnih
šetnji dobro poznata mještanima Dalja.
Inspiracija drugima
“Ne mogu opisati koliko sam sretna kad uspijem ostvariti nekakav
svoj cilj. Ta samostalna šetnja bila mi je vodilja cijelo vrijeme
prilikom oporavka od svega što sam prošla. U početku su to bili
samo kratki koraci isključivo po ravnom terenu, a sad hodam i
grbavim stazama, po ćuprijama, prelazim stepenice. Šetnja mi je
bijeg i utjeha te nada da ću uspjeti u onome o čemu godinama
sanjam. Plašila sam se da mi se, a što se često događa, ne dogodi
spazam pa da ne znam kamo ću dalje, no riješila sam se te
fobije”, priznaje Sara, dodajući da često ode do Dunava i sa
suzama u očima shvati da je to njezina osobna pobjeda, unatoč
činjenici da nema jednaku jačinu u objema nogama. No, jačina
volje zato je na maksimumu pa tako Dunav nije jedina rijeka uz
koju šeće. Nerijetko se uputi u Osijek i to najčešće s
roditeljima, a katkad i s prijateljicom s kojom potom popije kavu
u nekom od osječkih kafića.
A ne samo da je pomogla sebi, već je svojim blogom koji je započela pisati još prije nekoliko godina, pomogla i brojnim drugim ljudima. Javljalo joj se, kaže, dosta ljudi različitih dobnih skupina pa skromno kaže da ju još uvijek katkad iznenadi kad se prisjeti koliko njezina priča može pomoći ljudima. Kako i ne bi, kad su respektabilni kilometri, čak po 13,5 koje prelazi na dnevnoj bazi gotovo nedostižni i za nekoga tko nije prošao kalvariju kakvu je prošla ona.
Rad na sebi
“Još uvijek nisam ostvarila sve svoje ciljeve iako su se neki realizirali i prije proljeća. Neprestano učim o sebi i radim na tome da sama sebe prihvatim u stanju u kakvom jesam. Također, nastojim sama sebi pokazati i pružiti više ljubavi nego što je pružam drugima”, zaključila je Sara i naglasila da svakako želi pronaći posao koji može obavljati te vjeruje da će, unatoč tome što je osoba s invaliditetom, uspjeti pronaći adekvatno radno mjesto na burzi rada.
Dodali bismo – ova nevjerojatna djevojka zaslužila je ne samo posao, ljubav i svakako zdravlje, već i veliku pohvalu za ostvarenje svojih ciljeva. Onih koji su se prije nekoliko godina činili nedostižnim i bili gotovo nemogući. No, Sara čiji osmijeh, čelična volja i svakako životna borba otapa srca, svoje je ciljeve pretvorila u stvarnost!