Jednako je dobro svladao i trajni lak i gel, a s ponosom kaže da može naslikati i jednostavnije crteže, a lista čekanja je mjesec dana
Ako biste željeli manikuru u đakovačkom kozmetičkom salonu “Mary“, na red biste čekali oko mjesec dana. Tolika je, naime, lista čekanja pa iako se ne razlikuje puno od onih u ostalim kozmetičkim salonima, ova je itekako posebna. Naime, ondje će vas dočekati maniker, 34-godišnji Josip Turjak koji, otkako radi tri mjeseca ne samo da je zadržao stalne klijentice svoje supruge, već je i privukao brojne nove.
Ne čudi, jer je nakon šest godina rada na stolicu za manikere sjeo suprug Marije i to sasvim svojevoljno. Nakon što je Marija otišla na porodiljni dopust, a pogodilo se i da Josip nije radio, iako nikada nije u njezinu salonu gledao kako se to radi, odlučio je proći edukaciju.
“I moja supruga treba čekati red ako želi da joj napravim trajni lak ili gel, a vas mogu primiti tek negdje u veljači“, rekao nam je raspoloženo Josip, odmah naglasivši da se super osjeća i da misli da je to pravi posao za njega.
Edukacija mu, kaže, nije bila teška, a nakon što je dobio diplomu, nokte su mu u ruke s punim povjerenjem dale tetka, sestrične, kuma, prijateljice, a potom i poznanici i prijatelji.
“Moja Marija je tada častila svoje stalne klijente, iako smo željeli to napraviti u tajnosti i to smo donekle i uspjeli. Naime, nismo nikome rekli da ga sa druge strane manikerskog stola čekam ja pa je to baš bilo iznenađenje, ali nitko nije odustao“, priča nam Josip, inače po struci elektroničar/mehaničar koji je s lakoćom alat za automobile zamijenio onim za uređivanje noktiju i to na iznenađenje i šok mnogih, no u pozitivnome smislu.
Jednako je dobro svladao i trajni lak i gel, a s ponosom kaže da može naslikati i jednostavnije crteže. Pa iako njegov rad traje nešto duže nego što bi trebalo za nokte njegovoj supruzi, Josipu to nimalo ne smeta.
“Rekla mi je da sam ja “picajzla“ i u pravu je, jer sve što radim mora biti kod mene savršeno a tako i nokti. Tako na nekim detaljima gubim vrijeme, no nitko se još nije žalio“, priča nam Josip, dodajući da mu je ovaj posao melem za dušu.
Naime, posljednje radno mjesto bilo mu je u automehaničarskoj radnji pa iako je ranije želio uzeti lokal da otvori kafić budući da se bavio ugostiteljstvom, kaže kako ipak nije želio raditi posao koji nema “ni svetka, ni petka“.
Dodatna je i bitna razlika, dodaje, što je automehaničarski težak i prljav osao, svakako fizički naporan. U šali će reći da je rad u kozmetičkom salonu posve suprotan, što mu potpuno odgovara.
“Svi su mi čestitali i rekli da je super što radim sa ženama. No, ne mogu reći da mi se povjeravaju kao što se povjeravaju mojoj supruzi, no vjerojatno vremenom hoće. Kažu da je to sasvim normalno u takvim lokalima pa kad se oslobode, tu sam da ih poslušam. Za sada uglavnom pričamo o djeci“, kroz smijeh će Josip koji sa suprugom trenutno proširuje lokal.
Naposljetku, pitali smo ga i hoće li za sedam i pol mjeseci kad se supruga vrati na posao prihvatitii “otkaz“. U šali kaže da je prerano o tome govoriti, no sudeći prema ljubavi a manikiranje, sumnja da će joj prepustiti stolicu tako lako.
“Nema ustvari tu ništa čudno. Ako žene mogu voziti kamion, dizalicu ili raditi na kranu, zašto ja ne bih mogao uređivati nokte“, pita se Josip koji je svoje vještine izbrusio u tolikoj mjeri da u salon dolaze i žene koje ondje ranije nisu ušle.
Da je majstor svog zanata nema sumnje, a zacijelo je pravi primjer kako nijedan posao nije isključivo ženski, odnosno muški. Jer da jest, supruga Marija uzela bi djelatnicu sa Zavoda za zapošljavanje, a zaposlenjem supruga nije uopće pogriješila, u što su se uvjerile brojne Đakovčanke i djevojke i žene iz okolice.
