Mihael Sučić donosi novi dio Zapisa iz Slavonije u kojima se osvrće na sela slavonskih planina
Kada se starac nakon svega vrati u sadašnjost 2020. godine,
to selo proživljava jednaku sudbinu kao i mnoga druga sela
slavonske ravnice, dok su izgleda sela slavonskih planina već
odavno zaboravljena. Tada naglas prozbori izmijenjene riječi
Matoševe: Jer selo mi moje zaboraviše, ko pijanca, dok se
njegovo ime briše, za volju ne znam kome!
Često starac nakon teškog dana, teških mjeseci i godina borbe za
egzistenciju ugleda, čuje o nekim godišnjicama, manifestacijama
ili u ovom slučaju o blagdanu. Tada se sjeti kako je kao dijete
imao nekoliko dana u godini koji su posebno zvučali na očev
smijeh i riječi, posebno mirisali na majčin rad i posebno
popunjavali prostor ispred oltara seoske crkvice. Jedan je od tih
dana u mnogim naseljima međuriječja Drave, Dunava i Save
poput Bizovca, Garčina, Gundinaca, Štitara, Tovarnika, Viškovaca
i Tiborjanaca bio blagdan svetog Mateja.
Ako uzmemo za primjer zadnje spomenuto slavonsko selo možemo
uočiti da je slično kao i druga naselja svoj demografski, a često
i gospodarski vrhunac proživjelo tijekom Austro-Ugarske Monarhije
ili eventualno tijekom druge polovice 20. stoljeća pri čemu
moramo uzeti u obzir širi kontekst. Kada se vratimo u još malo
starije doba, doba osmanskih spahija, hrvatskih plemića i
habsburških vojskovođa dolazimo do proturječnosti i često do
“banalnih primjera povijesti” jednog sela koje je imalo jedva
deset kuća prije tristotinjak godina, a na vrhuncu niti pet
stotina stanovnika.
Ako uzmemo u obzir izvještaje o slavonskoj Podravini kanonskih
vizitatora poput Bartola Kašića, popisivača habsburške vlasti i
kartografske izvore iz 17. i 18. stoljeća možemo često dovesti u
pitanje teze i takozvane činjenice na temelju kojih se često
stvaraju slike pa i ideologije koje utječu na naše živote i 300 –
400 godina kasnije.
Sada nije niti vrijeme niti mjesto da se progovori o takozvanom
multikulturalizmu, multikonfesionalizmu, multietnicitetu koji se,
ovisno o trenutačnom političkom kontekstu, stavljaju u prvi plan
nadovezujući se na nekadašnja vremena. U ovom je trenutku
potrebno samo spomenuti da je u povijesnoj znanosti u sklopu
širih humanističkih znanosti važno ponovno propitivati povijesne
teze s već korištenim, ali i do sada nekorištenim povijesnim
izvorima.
Tada će možda doći do interpretacija koje neće baš odgovarati
tezama koje su javno, “zdravo za gotovo” uzimane u obzir već
desetljećima pa i u 2020. godini – godini u kojoj je sve
tako lako dostupno, a opet tako daleko. I starac tada u
kabanici staroj, do koljena u kaljuži dubokoj vidi kako “Iza
mokrih njiva magle skrivaju kućice i toranj; sunce u ranama mre i
motri, kako mrke bivaju vrbe, crneći se crnim vranama. Sve je
mračno, hladno; u prvom sutonu tek se slute ceste, dok ne utonu u
daljine slijepe ljudskih nemira. Samo gordi jablan lisjem suhijem
šapće o životu mrakom gluhijem kao da je samac usred svemira.” A,
mladost u toplini doma, uz svemogući ekran, od šume ne vidi drvo,
a ako i vidi drvo to je često granje i šikara…
Sada se za kraj moramo vratiti jednom prosječnom selu koje se
nalazi u slavonskoj nizini, toliko opjevanoj, nizini koja se
poistovjećuje sa Slavonijom pri čemu se zaboravljaju
slavonske planine – Krndija, Papuk, Požeška gora, Dilj
gora i Psunj koji svoje vrhove ima i na preko devet
stotina metara. To se selo Tiborjanci povezuje sa svetim
Tiburcijem, s vojskovođom i carem Tiberijem, u njemu su prema
Bartolu Kašiću živjeli ljudi različitih vjerskih zajednica…
Kada se starac nakon svega vrati u sadašnjost 2020. godine, to
selo proživljava jednaku sudbinu kao i mnoga druga sela slavonske
ravnice, dok su izgleda sela slavonskih planina već odavno
zaboravljena. Tada naglas prozbori izmijenjene riječi
Matoševe: “Jer selo mi moje zaboraviše, ko pijanca,
dok se njegovo ime briše, za volju ne znam kome!”