tek kod kuće je blagoslov

Zapisi iz Slavonije: “U daljini, među granjem, selo”

Davor Javorovic/PIXSELL

Mihael Sučić napisao je zanimljivu usporedbu zadnjih godina Austro-Ugarske Monarhije, stihova A. G. Matoša i manji osvrt na današnje procese koje možemo opisati kao procese dugih trajanja

Davne 1910. sokakom je polako prolazio
osluškujući zvona župne crkve što ih je ranom zorom probudio
tadašnji zvonar bogate župe. Kada promatramo tu godinu,
godinu zadnjeg popisa stanovništva Austro-Ugarske
Monarhije
(“tamnice naroda” kako su generacije i
generacije učile na takozvanom brdovitom Balkanu) čovjek može
samo stati s mislima A. G. Matoša “O, ta uska varoš, o, ti uski
ljudi”. 

Bogatstvo se ne nalazi samo u dukatima što na teži način šokačke
obitelji kroz desetljeća primjećuju, bogatstvo se ne nalazi u
dužini pljeska na zborovima, sletovima i “otvorenjima projekata”
nego u onome što je čovjek mogao primijetiti dok je
napuštao slavonsku ravnicu prije stotinjak
godina
… Ravnicu koja je tada imala posijana polja
kukuruzom, pšenicom i drugim žitaricama (većinom ekstenzivno, ali
i to je bilo dovoljno da ljudi dolaze “trbuhom za kruhom”),
dimnjake koji su tada rasli kao “gljive poslije kiše” uz Dravu.
Bilo u prijestolnici Slavonije, južne Baranje i Srijema – Osijeku
ili u slavonskim gradićima. U te su tvornice odlazili radnici i
radnice, u te tvornice koje su kasniji tvorci paradigme “tamnice
naroda” poistovjetili sa svojim (ne)radom… 

Dok sada ljudi tipkanjem po tipki like, share, subscribe prave
jagodice na prstima kao kod djeteta, putnik je te, ne tako davne
u povijesnim interpretacijama 1910. godine vidio ljude kako su
crni od rada ispod Sunca zlatnoga, kako imaju žuljeve na rukama i
mole se tijekom odmora podnevnog uz križeve krajputaše.

Putnik je taj napustio tadašnju Trojednu Kraljevinu Hrvatsku,
Slavoniju i Dalmaciju prekooceanskim brodom iz Rijeke dok su se u
isto vrijeme vodile rasprave o tome što će biti s rijekama
Dravom, Savom i Dunavom, poplavama i melioracijama – što će biti
sa slavonskom, baranjskom i srijemskom žitnicom Hrvatske… 

A, što vaše dijete, unuče napušta? Koje radnike
i radnice, tvornice, čija polja, koje rasprave u novinama,
vijećnicama, saborima? 

I dok roditelji u tišini svoga doma, daleko od svjetla novinara i
malograđanštine pognute glave plivaju u mislima teškim dijete se
sjeti jednih Matoševih riječi “No šta će meni tuđi krov,
Sloboda tuđeg kraja?
Tek kod kuće je blagoslov, A svog
bez zavičaja je teško živjet, teže još umrijeti: Jer svaka ptica
k svome jatu leti. Slobode traži samo, gdje Ti zbori majke
mlijeko! Po narodu si svome sve, Bez njega – Niko, Neko, Pa
plačeš ko nad vodom Babilona, Na zvuk kad misliš seoskoga zvona.”
Hoće li se samo sjetiti ili kao i pisac ovih riječi
vratiti u Lijepu našu…

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@sib.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari