Pretenciozno bi bilo govoriti da je glavni problem društva nedostatak posla za visokoobrazovane djelatnike u kulturi, što je inkluzija diplomanata specijalistički studija namijenjenih kulturi trenutno znanstvena fantastika za poslodavce, da je to gorući problem zajednice u kojoj posao ne može naći nitko. No, problem je sigurno. Problem koji je doveo do toga da zajednica ne zna i ne cijeni kulturu koja ju okružuje, no je li zadatak spomenutih stručnjaka da nam kulturu približi, ili je to zadatak svih nas?
Shvaćanje kulture često se ostavlja “pametnijim”
ljudima, ostavlja se manjini koji se kulturom bavi i od nje
zarađuje, stavljena je u sfere mikro zajednice kojoj je nametnuto
da predstavlja kompletno društvo. Trenutno kod nas prevladava
kultura komentiranja nedostatka sadržaja u gradu, nedostatka te
“neke udžbeničke definicije kulturnog događaja”, tog
nečega što oni koji tako komentiraju ne znaju ni što znači, ni
što žele time postići. Lapurlatističko negodovanje dominira. No,
to ne treba biti tako. Kultura su svi ljudi ovog grada,
kultura nije samo “visoka” i nije namijenjena samo za striktno
definirane i ograđene prostore. Osijek je grad koji je
dao mnogo toga, daje i dat će u budućnosti. Potrebno je
cijeniti rad osoba koje kreiraju događaje, nude ih
sugrađanima, stavljaju Osijek na kartu važnijih mjesta
za razne koncerte, festivale, susrete, potrebno je podržati svaki
napor nekoga tko je uložio vrijeme i novac da bi nekome drugom
ponudio zabavu, mogućnost za intelektualno i drugo
uzdizanje.
Razlog nastanka ovog teksta je reakcija na stvari koje sam
nedavno čitao. U raznim intervjuima koje su dali osječki
“kulturnjaci” u svrhu promocije kulture nevjerojatna mi
je stvar da baš svaki od njih govori kako je Osijeku
potrebno sadržaja. Kojih?
Kina koje imamo – urbano megalomansko i “alternativnije” s
odličnim sadržajima, izložbe kojih na tjednoj bazi ima svakakvih
– od pubova do galerija, predstave koje se prave za djecu,
odrasle u malim, velikim, amaterskim i sličnim kazalištima, fali
koncerata i partija kojih ima svaki tjedan na desetke?
Predavanja, književnih večeri, kreativnih radionica kojih ima
brdo – i to mnogo od njih kvalitetnih. Što to nama točno
fali?
Fali nam osoba koja će nam za svaki taj događaj reći,
doći po nas, odvesti nas, i vratiti kući ili u prvu gostionicu da
kunemo one koji nam sude, oštrimo tipkovnice i pišemo kako je
grad mrtav i dosadan? Paralelno s tim pri prvom posjetu
nekoj metropoli ćemo se slikati ispred poznatih galerija,
stavljati slike na fejzbuke i oduševljeno prepričavati kako je to
fantastično, to je to i to gradu treba, a da pri tome nikada
nismo bili u muzeju Slavonije ili u Galeriji likovnih umjetnosti.
U kome je onda problem? U nama samima,
kritičarima kulturne scene ili financijerima kulture? Vjerojatno
u svima pomalo.
Nameće nam se konstantni konflikt jer uvijek nekome nešto ne
odgovara, a taj koji negoduje je deset puta glasniji od onoga
koji tiho uživa i kulturnim sadržajima koji ovaj grad nudi.
Glasni “negodovači” nisu stvarno stanje scene.
Oni su, kao i u mnogim drugim područjima djelovanja i življenja
samo sitna frustrirana skupina koja ne može funkcionirati
drugačije nego gledati na svijet negativnim očima. Ignoriranjem
istih, njihova glasnoća bi vrlo brzo bila zanemariva i pažnja
koju takvim stavom traže, odavno bi nestala. Paralelno s tim
problem je što se mnogo ljudi povodi za stavom navedenih osoba i
tim stvaraju negativno ozračje, čine to da osobe koje se trude
nešto organizirati i napraviti to više ne žele.
Računica je jasna. Uložit ću vrijeme, novac, poznanstva, veliku
energiju da dovedem određenog izvođača, određeni bend, predstavu,
izložbu. Nedovoljan broj ljudi će to podržati, umjesto dobrog
provoda za sve i financijske koristi koju bi mogao preusmjeriti u
neka nova ulaganja da bi opet upotpunio scenu se pretvaraju u
financijski gubitak, koji se pretvara u ljutnju i nevjericu,
odustajanje od organizacije bilo čega. Ne govorim pritom na
krahove događaja koji su možda bili za izričito uzak krug ljudi,
nego govorim o krahovima raznih festivala, koncerata,
predstava.
Nedostatak novaca nije uvijek razlog da nešto ne
posjetiš, gospodarska kriza nije toliko velika da ljudi
ne mogu odvojiti 30 do 70 kuna za neki koncert, jer su određena
mjesta i događaji koji ne spadaju u sferu kulturne aktivnosti
popunjena do posljednjeg mjesta, njihovi korisnici pokazuju da
imaju dovoljno novaca i da novac nije problem. Jasno je da se
ljudi i u trenucima kakvi su sada moraju i žele nekako zabaviti,
ali nije mi jasno da ta zabava toliko zaobilazi kulturne
događaje. Iz toga se bi dalo zaključiti da je kultura dosadna. Da
je svaki da pokušaj predstavljanja nečeg drugačijeg besmislen,
jer to nešto drugačije je dosadno. Želimo biti europska
prijestolnica kulture, a kultura nam je
marginalizirana.
Stavljanjem kulture na naslovnice, podržavanjem kulturnih
aktivnosti istim žarom kakvim se podržavaju neke druge ekspresije
društva možemo postići cilj, a taj je da kultura ne bude pojam
koji je zastupljen u problemskim osvrtima već sastavni dio
dnevnih, tjednih i godišnjih javnih i osobnih izvještaja. U našem
društvu, kultura je skupa, ali nekultura još skuplja. Podržite
svačiji pokušaj da se kulturno izrazi ili da nečiju kulturnu
ekspresiju prezentira drugima, na taj se motivira okolina.
Kultura nije glavni pokretač društva, ali je svakako sastavni i
vrlo važni dio. Ako su kulturne potrebe zadovoljene,
gospodarstvo i ekonomija imaju plodnije tlo za uspjeh jer tada
stvaramo društvo znanja, tolerancije, razumijevanja, a ne društvo
kakvo je na žalost sada.
Piše: M.S. Djelatnik u kulturi