Dana 17. travnja devet je hrvatskih gradova predalo kandidature za naslov Europske prijestolnice kulture 2020. godine. Dubrovnik, Đakovo, Osijek, Pula, Rijeka, Varaždin, Split, Zadar i Zagreb, odnosno predstavnici gradova, ukratko su, svaki u tri minute, izrekli suštinu prijava, ne otkrivajući previše svoje adute.
Krajem svibnja u Zagrebu će se okupiti povjerenstvo od 12
članova (dva domaća i deset predstavnika europskih
institucija, čija su imena i dalje u tajnosti). Predstavnici
gradova kandidata će tada održati nešto dulje prezentacije, koje
će odigrati važnu ulogu u odluci koji od njih ulazi u selekcijsku
fazu.
Engleski pojam bidbook (prijavna knjiga), bio je buzzword
proteklih mjeseci, a svakako najkorištenija riječ ožujka i
travnja u devet gradova koji su u to vrijeme upisivali posljednje
rečenice, odgovarajući na složena pitanja Europske komisije.
Vještina odgovaranja i sami argumenti odlučit će tko krajem
lipnja ili početkom srpnja ulazi u uži izbor i započinje s
detaljnim planiranjem kulturnog programa koji će obilježiti život
grada prije, tijekom, ali i nakon 2020. godine.
Kandidatura je dugoročan cilj i jasna startegija
koja je iznad bilo kakvih političkih ili osobnih interesa
pojedinaca. Bez jasne vizije i spremnosti na promjenu, za grad
može biti veliki trošak i rizik, koji može završiti fijaskom s
dugoročnim posljedicama.
Uspješne prijestolnice kulture svoje koncepte temelje na
aktivnostima koje izlaze izvan okvira uobičajenog i doprinose
promjeni i razvoju šireg kulturnog konteksta te potiču promjenu
društveno-socijalnog pa i gospodarskog okruženja. Razvoj kulturne
infrastrukture trebao bi biti benefit samog koncepta, ali ne i
njegova suština.
Upravo obrnuto činili su gradovi koji su bili neuspješne
prijestolnice kulture, a čije će posljedice, uglavnom zbog
gradnje neodrživih kulturnih mastodonata, gradovi osjećati
godinama kasnije.
Grad Osijek je kandidaturu prihvatio kao svojevrsnu
inventuru svih resursa i potencijala kojim raspolaže, od
onih ljudskih, preko kulturnih, znanstvenih i gospodarskih te
iskoristio priliku za pripremu strategije koja se nadovezuje na
sve druge usvojene strateške dokumente, a u cilju razvoja boljeg
i perspektivnijeg okruženja svim građanima. U toj promjeni,
Osijek nije sam nego računa na regionalna, ali i
transregionalna, odnosno transnacionalna partnerstva s gradovima
i manjim mjestima. Samoj kandidaturi pristupa
suočavajući se sa svojim najvećim problemima, od odlaska mladih,
problema propale industrije i velike nezaposlenosti, rubne,
granične geopolitiče pozicije i negativnim posljedicama rata na
život građana i perspektive okruženja.
“U kandidaturi intenzivno surađuje s gradom Novim Sadom,
kandidatom za naslov Europske prijestolnice kulture 2021. čime bi
se osigurao kontinuitet programa i šira europska dimenzija.
Partnerstvo ovih dvaju gradova, gotovo identičnog povijesnog i
kulturnog konteksta, jedan je od argumenata je kojim se nastoji
pridobiti pažnja članova povjerenstva, posebice u kontekstu
uspostavljanja novog dijaloga nakon ratnog sukoba prve polovice
90-tih godina prošlog stoljeća,” rekla nam je
predsjednica kandidacijskog odbora Marijana Bošnjak.
Na dan kad su predstavnici grada Osijeka, dogradonačelnik
Vladimir Ham i sama Marijana Bošnjak, predavali prijavu u
Zagrebu, osječki i novosadski srednjoškolci podržali su
kandidaturu. U Osijeku je 2.020 učenika zagrlilo baroknu
jezgru Tvrđu, a podržali su ih novosadski vršnjaci porukama
Osijek 2020. – Novi Sad 2021. Upravo ti mladi ljudi, simbolički
su i poručili da žele živjeti u drugačijem okruženju nego li je
ono danas.
A što je u biti osnovna ideja Osijeka 2020.?
Odgovor na ovo pitanje u potpunosti će biti poznat tek 2016.,
nakon završetka selekcijskog kruga i odabira prvog hrvatskog
nositelja titule prijestolnice kulture. Zasad je u javnosti
poznato nekoliko ključnih činjenica.
Osječka kandidatura za naslov Europske prijestolnice
kulture polazi od specifičnosti položaja. Naglašene su
logične poveznice s gradovima unutar Slavonije i Baranje i
zajednički povijesno-prostorni kontekst. Snažan naglasak je na
transnacionalnoj i transregionalnoj povezanosti s gradovima iz
Mađarske, Srbije i Bosne i Hercegovine.
Infrastrukturno se Osijek 2020. naslanja na postojeća rješenja,
ali i obnovu i prenamjenu devastiranih objekata u gradu.
Razvijaju se infrastrukturni i programski koncepti koji kulturu
promatraju u širem smislu. Programski se, osim na umjetnički
doseg, osječka kandidatura referira na aktualne probleme
grada i regije, kao i na nedavnu prošlost koja i dalje
ima snažan utjecaj na život Osječana, Slavonaca i
Baranjaca.
Kandidatura za Europsku prijestolnicu kulture Osijeku nije
konačan cilj, nego je shvaćena kao put prema sinergiji, odnosno
angažiranju svih potencijala i promjene kulturnog profila kroz
procese demokratizacije i decentralizacije kulturnog
sadržaja.
“Suština prijave temeljena je na uključenosti građana,
suradnji između svih instuticija i civilnog društva na svim
razinama, umjetnicima i pojedincima i razvoju društva u cjelini.
Ono što predstavlja najveću važnost prijave upravo su građani
grada Osijeka i promjena njihove percepcije o vlastitom gradu.
Prijava može biti u potpunosti uspješna tek kad promjenu budu
živjeli i željeli svi građani. Tada nije važno je li naslov
nominalno i osvojen. Grad koji vjeruje i živi promjenu –
kulturnu, društvenu, a posredno i gospodarsku – već je
prijestolnica,” dodala je Bošnjak.
Osijek je odlukom o kandidaturi i predajom prijave
započeo ovu transformaciju. Odabrao je put koji ga vodi
prema promjenama, a svaku od njih čini prvenstveno radi sebe.
I neovisno o uspjehu kandidature, potrebno je učiniti taj
važan korak za budućnost samog grada i svih njegovih građana, kao
i njegova okruženja.
SiB.hr