Kazalište, da, moje kazalište!
Često sam se hvatala kako naglašavam ovo moje, a s druge strane
moje kazalište mi je nanosilo silne nemire, tjeskobne noći.
Valjda mi to treba (eh). Evo i sada, već je sumrak, sređujem
misli, a osjećam se vrlo nesređeno. Te vibracije sređivanja
volim… Volim moje kazalište.
Kraj je kazališne sezone 2010. godine.
Što bih sve trebala spremiti u sjećanja? Koje uloge, koje probe,
predstave, koje pisce, koje redatelje, koje glasove, koje
partnere, koje odnose, koja stanja, koje misli? Opet podvlačim
crte uspjeha i neuspjeha. Zbrajam, a ne znam računati…
Hvata me panika što će od ove glumačke sezone ostati u meni, što
ću jednostavno zaboraviti. Nemam pravila, ponekad jednostavno
nestane i ono bitno i ono nebitno. Imam silnu potrebu sve
pamtiti, svaki detalj, svaku sitnicu, svaki ton. Ne volim
zaboravljati. To je sigurno zbog osjećaja prolaznosti. Ove sezone
sam igrala i majku ali i kurtizanu. Volim igrati kurve, sve su to
uloge s puno životne boli. Slijedeće sezone me čeka još jedna
kutizana. U Krležinoj Ledi: Prva dama.
Zašto sam postala glumica? U svakom intervju mi postavljaju to
pitanje. Neki još uvijek tradicionalno misle da su glumice kurve
(sebi i drugima ovdje odgovaram smijehom, onim dubokim iz crne
rupe spoznaje). O tome nisam maštala – biti glumica. Ali uvijek
sam imala osjećaj da me vodi neka nadnaravna sila. Putokaz. I kao
mala voljela sam osjećati bol. Neku duboku, često bezrazložnu
bol. Maštala sam bolne situacije. Realnost i fikcija su se
miješale. Poslije sam shvatila da se to zove mašta. Činilo mi se
da je ta bol jako vrijedna i kroz tu bol osjećala sam se
drugačijom. Eto, zato sam glumica.
Ali znam da volim što sam glumica u mom osječkom kazalištu.
Zašto ovo pišem? Moram. Možda opet nadnaravne sile… Kada ne
glumim moram pisati. Na godišnjem sam odmoru. Moram višak
energije u nešto usmjeriti. Kada ne glumim moram puno jesti.
Udebljala sam se pet kilograma, naravno, zato što pazim.
Reflektori na sceni dodaju još pet. Užas!… Kad ne glumim moram
pisati, osluškivati, gledati. Kad ne glumim mislim o tisuću
stvari, koje me uglavnom sjeckaju, a kada glumim mislim samo o
ulozi i te misli me spajaju… Pišući treniram sebe i nove uloge.
Treniram kontrolu nad samom sobom ili je to jedan mali
pokušaj (od bezbroj) viđenja osobnoga (glumačkoga)
svijeta…
Ali valjda su to sve procesi rada… Procesi… sazrijevanja. Tek mi
je četrdeset devet. Nisam još odrasla. Glumački nemir je moje
stanje, moja
realnost!
doc.art. Mira Perić Kraljik, glumica
28. 7. 2010. Osijek