Velika ansambl-predstava premijeru bi trebala imati večeras, u
petak, 27. siječnja, u 20 sati, a ekipa –
glumačka i autorska – spremna je i nestrpljivo čeka
susret s publikom. Intrigantna naslovna uloga povjerena je
iskusnom Davoru Paniću, kojega veseli igrati
komad o vrlinama i manama, o čemu Shakespeare piše duboko i
slojevito pa kad se zagrebe, ima se što pronaći.
“Iako ga tretiraju gotovo kao antisemitski komad, mi smo se usredotočili na lihvarstvo, kamatarenje, ali ni to nije u prvom planu“, kaže Panić, čiji lik u predstavi njeguje prijateljstvo s mladićem kojemu je potreban novac kako bi se oženio.
Bezuvjetno ga voli i spreman je za njega učiniti sve. Kroz svoju ulogu Panić pokušava progovoriti o licemjerstvu u današnjem društvu, kada su svi slatkorječivi, ‘laki na jeziku’ i olako izgovaraju velike riječi, a kada to treba i dokazati – pojeo vuk magare.
“Predstava vrvi vrlinama za kojima svi žude – ljepotom, ljubavlju. Kroz rad smo nastojali doći do tih uzvišenih emocija i oplemeniti se njima. U ansamblu su i studenti, ali i velikan glumišta bivše Jugoslavije, Boro Stjepanović, koji predaje na Umjetničkoj akademiji i od kojega se mnogo može naučiti“, kaže Panić, ističući kako Shakespearea treba dugo raditi, da tekst glumcu prođe kroz tijelo, emociju.
Velika je uloga bogate baštinice Porzie redatelj dodijelio Sandri Lončarić Tankosić. Ulozi se unaprijed veselila, a radeći na njoj ponovno otkrivala genijalnost Shakespearea kao pisca. Izazov je bio radili na ulozi žene koja se morala prerušavati u muškarca kako bi javno izrekla svoje mišljenje ili spasila prijatelja, kao u ovom komadu.
Kratak i duhovit bio je Boro Stjepanović, rekavši da što dulje radi na predstavi, sve manje ima nešto reći, ali i sve bolje glumi. Zadovoljan odabirom autora je i Vladimir Tintor, koji za sebe kaže da je ‘old school‘.
Okvir predstavi svakako daje likovnost, a scenografija je ovaj put povjerena Darku Petroviću iz Kölna, koji se obrazovao u Veneciji, gdje i danas provodi mnogo vremena i radi. U Osijek ga je dovelo poznanstvo s redateljem, prema čijim je uputama na sceni nastojao dočarati oronulu Veneciju, kao zrcalo romantičnih duša i povijesti koja nam se pred očima raspada. Renesansne je kostime osmislila Jasmina Pacek, ali ne u naznakama, kako je to uobičajeno u posljednje vrijeme u kazalištu, nego filmski detaljno i bogato, iako sa skromnim budžetom. Kolorit je intenzivan, a stilom su nastojali oslikati opće, a ne pojedinačno stanje.
“Do sada nisam bio spreman režirati Shakespearea i zaroniti u njegov mikro i makro kozmos, iako sam radio ‘San Ivanjske noći’. To je nešto za čim svatko u kazalištu teži jer je mjera naše (ne)sposobnosti”, priznaje Raponja. Kod Shakespearea nema klasičnih sukoba, nego nesporazumi među likovima. “Dražesno, lijepo i zanimljivo je da je od autsajdera pravio središnje figure, kao ovdje Židov koji kamatari, što u to vrijeme u Veneciji nije bilo poželjno, kao ni pohlepa, pa mu je suprotstavio bogatog mletačkog trgovca koji ima pravo na krizu identiteta“, pojašnjava Raponja.
U većini Shakespeareovih komada žene imaju male zadatke, no s Porziom je napravio nešto čudesno – uspjela se izboriti i pokazati da žena može biti vrlo pametna, zanimljiva, duhovita, borbena, lijepa i seksepilna“, pojašnjava Robert Raponja.
[blockquote]ISKORISTITI BOGATSTVO UMJETNIČKE AKADEMIJE
“Vrag mi ne da mira, moram nešto reći jer volim pričati”, našalio se na svoj račun intendant Božidar Šnajder, koji se neplanski uključio u tiskovnu konferenciju (u srijedu, 25. siječnja) u gledalištu kazališta. Prema njegovu mišljenju, HNK mora iskoristiti bogatstvo Umjetničke akademije u gradu i raditi ovakve velike ansambl-predstave, a posljednja je bila “Cyrano de Bergerac” te nedavno “Paralelni svjetovi”. Najavio je i rad na još jednoj takvoj – “Sinovi umiru prvi”, prema tekstu Mate Matišića.[/blockquote]
Tekst: Narcisa VEKIĆ (Glas
Slavonije)
