U novoj kolumni Mire Perić Kraljik pročitajte razgovor s Mirinom kolegicom iz osječkog HNK Tatjanom Bertok Zupković.
Tanja posjeduje veliku scensku glumačku inteligenciju! Radeći
zajedno u predstavama uvijek sam se divim njezinim scenskim
rješenjima. Za razliku od mene koja uvijek imam košmar u glavi i
vrlo burno prolazim čin stvaranja uloge, ona u sebi nosi energiju
koja smiruje. Ne povisuje ton i razumije svaku situaciju.
Privatno je velika pričalica, znamo se dugo, dugo družiti i još
uvijek ne reći sve. Na pozornici, ispod oka, uvijek uočavam
njezinu scensku brzinu, točnost, dugu crnu kosu, ljepotu… Ovih
dana Tanju “nagovaram” da rodi još jednu bebu – ako sam ja mogla
roditi u četrdeset prvoj… To je odlično vrijeme za rađanje!
Voljela bih da povjeruje u to i da na taj način dam svoj prilog
njezinoj emotivnoj potrebi za rađanjem. Kazališne bebe unose
radost u kazalište i pomlađuju ga! Jednoga dana bebe će postati
veliki ljudi i među njima će sigurno biti velikih glumaca!
Kazališne rode – na posao!
Imaš mnogo scenskog iskustva. Je li to iskustvo
promijenilo tvoja razmišljanja o glumi u odnosu na glumački
početak? Što je danas za tebe gluma u odnosu na samoodređenje i
društvenu poziciju?
– Gluma je za mene profesija koja je vrlo ozbiljna, a s druge
strane potpuno šašava. Glumac mora imati maštu i kreativnost,
naravno talent da bi se bavio ovim poslom i zato je to najljepše
zanimanje na svijetu jer se glumci cijeli život igraju poput
djece! Naravno, budući da smo profesionalci to nam nosi i
određenu odgovornost kako prema poslu, publici, partneru tj.
cjelokupnoj predstavi na kojoj radimo. Radim punim srcem i dušom,
kako mi kažemo: damo cijelog sebe u predstavu za koju se nadamo
da će biti odlična i da će se publici svidjeti. Kako je vrijeme
prolazilo ja sam uz glumu tražila još nešto i pronašla se u radu
s mladima. Volim raditi sa studentima i već četiri godine to i
provodim na UAOS. Svaka dobro odigrana predstava, svako uživanje
publike u njoj, svaki moj student kojemu sam uspjela makar jedan
savjet prenijeti to je moj uspjeh i moje zadovoljstvo za rad
dalje.
Kako si za vrijeme studija doživljavala glumu?
– Dok studiraš upijaš sve oko sebe: gledaš starije kolege,
čitaš hrpu knjiga, gledaš predstave i shvatiš da zapravo ništa ne
znaš. Ja danas kažem da još uvijek malo znam. Svakom predstavom
nešto novo naučim, u radu s novim partnerima …. To je proces koji
traje. Kao i život. Svakim danom učimo i ne smijemo prestati
učiti i biti znatiželjni i htjeti učiti, inače “umiremo” kao
glumci .
Koliko je važan scenski partner?
– Kako je rekao Čehov: ako je puška na sceni – mora opaliti u
tijeku predstave. Tako je sa svime na sceni. Osim monodrame gdje
si, naravno sam, sve ostale predstave su s partnerima. Mi kažemo
ovako: da budem ja odličan mora mi biti i partner u sceni isti
takav ako ne i bolji. Znači, partner je netko bez koga nema niti
mene (mog lika) na sceni i uvijek se nadamo da će to biti netko s
kim se slažeš i s kim voliš raditi. U protivnom to je jako težak
rad na predstavi i svaka odigrana predstava ti ne donese ono
zadovoljstvo, onaj gušt kojeg inače imaš.
Što misliš o odnos redatelja i glumca?
– Dok se radi predstava to je jedan vrlo prisan odnos:
brat-sestra; «ljubavnički» odnos… u svakom slučaju odnos koji
traži prisnost, povjerenje jedni u druge. Privatno se s
redateljem ne moraš niti družiti, ali u radu to mora biti jedna
simbioza.
Kako vidiš svoju glumačka budućnost?
– Gluma je moja profesija i moj život. I bit ću njoj do
kraja, dokle god budem imala zdravlja i pameti! Ako se zasitim,
ili dođe neki preokret u nadolazećim godinama baviti ću se
cvijećem!
Piše: izv. prof. art. Mira Perić Kraljik, glumica
