U novoj kolumni prvakinja drame HNK Mira Perić Kraljik razgovara sa novom članicom drame u HNK Petrom Blašković.
Petra je nova članica Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Uvjerena sam da će njena svestrana umjetnička osobnost ostaviti snažan trag u Hnk. Petra sjajno pleše, pjeva, glumi. Imali smo ju već priliku gledati u nekoliko predstava. Njenu odgovornost, životnu i scensku produhovljenost potvrđuju i odgovori na sljedeća pitanja. Još uvijek si studentica.
Kako za vrijeme studija doživljavaš glumu?
Imam dojam da živim u dva paralelna svijeta. Akademija je
moja životna renesansa. Imati priliku stati na čas u neminovnom
vrtlogu “slobodnjačkog” posla, velika je stvar. Vratiti se sebi,
promišljanju, maštanju, usavršavanju… obnoviti onaj magični
susret s glumom, kao da je prvi puta, kao ljubav na prvi pogled.
Neprocjenjivo. Angažman u HNK-u je ostvareni životni san.
Postepeno, zahvaljujući radu na daskama i ovom dragocjenom
iskustvu povratka studiju iako već u “zrelim” godinama, imala sam
privilegiju susresti jedinstvene umjetnike i pedagoge koji su mi
pomogli i poklonili mi nezaboravne trenutke. Ono na čemu im svima
zahvaljujem je baš taj impuls koji te natjera na introspekciju i
ponovno razmišljanje o sebi kao čovjeku, kao ženi, kao
glumici.
Gluma nije moj posao, gluma je moj život. Unutar zadataka koje
obavljamo na akdemiji, kako glumačkih tako i lutkarskih, uvijek
postoji veliki prostor za kreativan proces. Mislim da je gluma u
tom prostoru “zaštićena”, baš kao dijete koje uči u obitelji, na
sigurnome. Uvijek je tu netko tko će te dobronamjerno
savjetovati, a pogreška je sastavni dio odratsanja. Izvan
prostora akademije nalazimo se “vani”, na tržištu. Nema više
nitko vremena prihvatiti naše glumačke “pogreške” kao nešto
dragocjeno za proces učenja. Traže se brzo ili odmah kvalitetni
rezultati. Vrijeme je novac, tako kažu… Voljela bi da se i u
profesionalnom svijetu nađe više prostora za umjetnost, koja nije
instant proizvod, već rezultat posvećenog rada koji sadržava
uspone ali isto tako i padove, nakon kojih se podižemo i jači i
svjesniji idemo dalje. Suradnja, tolerancija i zajedničko
glumačko odrastanje ansambla nužno je svaki puta kada pristupimo
novoj ulozi i komadu. Posvećenost glumi nosim sa sobom na svaki
sat nastave na akademiji i na svaku probu u kazalištu.
Kako doživljavaš odnos redatelja i glumca?
Kroz različite faze životnog i umjetničkog sazrijevanja,
mijenjao se i moj stav prema odnosu glumca i redatelja. Na samome
početku, smatrala sam da glumac mora biti jednostavno
prilagodljiva masa koju će redatelj uobličiti i uvrstiti u svoju
viziju. Glumac će bez prigovora, pa čak i stava, prihvatiti što
god od njega on bude tražio. Mislila sam da je to stvar
hijerarhije a i poštovanja prema onome koji drži sve konce u
svojim rukama. Mi glumci moramo biti u stanju našom vještinom
ostvariti redateljeve snove. Mislim da je ta rana faza poimanja
odnosa glumca i redatelja bila opravdana mladošću i poniznosti
koju sam osjećala na spram glume i kazališta općenito. Recimo da
sam bila zagovornik Craigove teorije o Nadmarioneti i nisam
prihvaćala nikakv “neposluh” glumca na spram redateljevih
zahtjeva. Postojala je kazališna umjetnost koja je u mom životu
sinonim i dan danas, za posvećenost, kazalište je hram u koji
ulazim, hram umjetnosti, kako dramske tako i plesne i glazbene.
To je mjesto u kojem se doživljava ono neizrecivo. Tu znam da
imam cilj i svrhu. Gledala sam redatelja sa strahopoštovanjem i
doživljavala ga kao neko nadnaravno biće koje je u privilegiranoj
vezi s Talijom, Melpomenom, Terpsihorom i Euterpom… Nisam mislila
da glumci imaju pristup toj sferi… Onda sam polako sazrijevala i
vidjela da taj odnos nema baš opravdanja i da je i redatelj
“samo” čovjek, baš kao i ja. Redatelj zahvaljujući velikom znanju
a onda i maštom i kreativnošću, stvara nešto novo… baš kao i
glumac koji od slova na papiru stvara lika i otjelovljuje do tada
tek zapisanu priču… I jedan i drugi zajedničkim naporima služe
uzvišenom cilju… Ostvarenju umjetničkog djela. U tom smislu, sada
redatelja doživljavam kao svojevrsnog Virgilija koji zna kuda i
zašto treba ići no nužan mu je glumčev doprinos kako bi njegovo
putovanje imalo smisla. Svaki je glumac mikrokozmos koji u sebi
nosi nezamisliv broj nijansi… Velika je odgovornost redatelja
kada uzme tu paletu u ruke. Slika može biti samo crno bijela ili
blistati i dopustiti publici da u njoj uživa i izgubi se na
trenutak u slatkom putovanju iluzije koja je tada stvarnija od
realnosti same.
Koliko je važan
scenski partner?
Nema igre bez partnera. Mi na sceni možemo postojati i djelovati isključivo ako imamo s kim. Kako bi to bilo da u životu razgovaramo sami, sukobljavamo se sa stolicama, zidovima, vjetrom… Isto je i na sceni. Ako igraš sam za sebe ispada kao da si ti luđak, a ne onaj koji je nasuprot tebi. Nije uvijek lako ostvariti partnersku igru… Nekad treba vremena da se partneri upoznaju, otkriju “kako dišu”, opuste se i prepuste jedan drugome, a opet, nekada se ta sinergija i harmonija dogode u prvom pogledu. Bez partnera smo nitko i ništa, ali ne smije se samo očekivati da drugi budu dobri partneri…treba i znati biti dobar partner. Baš kao što je moto na našoj klasi : “Bez tebe sam nula!”. Kako vidiš svoju glumačka budućnost?
Svi maštaju o Zagrebu, hoćeš li ostati u Osijeku?
Na pola moga životnoga puta, baš kao Dante, našla sam se u mračnoj šumi spoznaje. Shvatila sam da želim promjenu. Nakon petnaest godina profesionalnog rada i života u Italiji, put me doveo u Osijek. Volim ovaj grad, volim ovo kazalište, volim akademiju, volim ljude koji me okružuju… Ne osjećam potrebu za ničim drugim. San koji mi se ostvario, a to je angažman u HNK-u, veže me uz ovaj grad. Zagreb ne predstavlja poseban izazov u mom životu. Dobila sam priliku na kojoj ću vječno biti zahvalna. Želim svojim radom opravdati to povjerenje i biti vjeran član velike obitelji HNK u Osijeku. Televizijska produkcija nije nešto o čemu sam maštala i nikada me to nije zanimalo. Volim kazališne daske. Kada uđem na ovu scenu prije predstave, kada su tu vrijedni dečki iz tehnike, stanem, pogledam u praznu dvoranu. Znam da će se uskoro svijetla upaliti. Čujem glumce kako idu prema svojim garderobama… Sretna sam, uzbuđena. I večeras će se dići zastor. Gledat ću i učiti od svojih kolega, diviti se njihovim talentima i vještinama, biti ushićena kada čujem da je publika zadovoljna, ponizno se pokloniti na kraju… a onda punog srca uz Dravu prošetati i kroz maglu doći kući. Da, znam da sam na pravom mjestu.
Piše: izv. prof. art. Mira Perić Kraljik, glumica
