Hrvatskoj kazališnoj sceni već godinama nedostaju ženske drame. Ta se potreba manifestira u glumištu kroz nekoliko vidova.
Potrebne su za afirmaciju glumica, ženskom rodu potrebna je afirmacija u svim kategorijama i društva i profesija pa tako i u dramatičarskoj, a i ženski dio publike također ima potrebu za poistovjećivanjem i prepoznavanjem, koja im je “uskraćena” prevlašću dominantno muških tema.
Čini se kako je upravo ispunjavanje ovih praznina bio poriv Miri Perić Kraljik da napiše i objavi zbirku pod nazivom Žene u dijelovima (izdana 2012. godine u nakladi Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku – Učiteljski fakultet, urednica Sanja Nikčević), koja se sastoji od četiri dosada neizvedene drame nastale između 2009. – 2011.: Možeš mi samo laskati i lagati, Žene koje znaju što ne žele, Hana i Hana i Karline ptice.
Četiri drame posjeduju i zadržavaju osnovne zajedničke nazivnike
– ženske likove i njihova životna iskustva. Likovi i događaji
stvarni su, svakodnevni i opipljivi. Priče su to o običnim ženama
koje možemo susresti na svakom koraku – pravnicama, studenticama,
kućanicama, uspješnim poslovnim ženama. Svi ti likovi pate od,
uvjetno rečeno, problema sa sličnim izvorištem, a kako Kraljik
sugerira i zajedničkim rješenjem.
Alen Biskupović
Kroz sve drame provlači se pojam različitih čežnji: od onih
vezanih za ispunjenje praznine koju nosimo u sebi ako smo samci
ili za ispunjavanje praznine nastale gubitkom partnera, preko
nedefiniranih čežnji u trenutcima kada znamo što ne želimo, ali
ne znamo što želimo, do najbolnijih čežnji izazvanih traumama
koje nosimo zakopane duboko u sebi, pa sve do čežnje da shvatimo
i pomirimo se s gubitkom dragog bića. Poigravajući se s krivim
načinima ispunjavanja čežnja svojih likova, Kraljik u drami
pokušava predstaviti egzistencijalna pitanja s kojima se njeni
likovi bore i ponuditi moguća rješenja.
Radnja prve dvije drame odvija se na razini svjesnog i realnog
svijeta (kafić i stan u kojem se prijateljice susreću) pa su tako
i rješenja njihovih problema vezana uz svijet realnog i svjesnog.
Likovi u njima traže unutarnji mir, pomirenje sa svojom životnom
situacijom, promjenu, životno ispunjenje (kroz partnera,
profesiju, prijatelje…), ali na krive načine i bezuspješno se
vrte u krug. S druge strane, treća se drama odigrava u
podsvijesti glavnog lika i predstavlja borbu čovjeka sa samim
sobom nakon užasne, duboko potisnute traume, a što rezultira u
eksploziji emocija na podsvjesnom nivou i pokušajem samoubojstva.
Četvrta drama je najkompleksnija. U njoj Kraljik ruši granice
između realnog svijeta i svijeta izvan nas samih – svojevrsnog
oniričkog prostora, pri čemu tematizira neshvaćanje gubitka
najbolje prijateljice likova i njihove načine nošenja s istim.
Kao rješenje problema, Kraljik likovima, čitateljima,
gledateljima nudi duhovnost i uvodi metaforički pojam Božjih
prozora. Granicu između “dolje” i “gore”, pri čemu dolje znači
čežnja za prošlosti i nemogućnost puštanja, a gore praštanje,
pomirenje i ljubav – ljudska, Božja, svemira… Poigravajući se sa
značenjem pojma, kao jednim od temeljnih postulata vjere,
autorica apostrofira praštanje kao oslobađanje samog sebe i osobe
kojoj se oprašta, čime se završavaju sve linije radnje i
razrješavaju problemi.
Tematizirajući bolne životne probleme ženskih likova, Kraljik je,
možda i ne namjerno, dodala još jednu vrijednost svojim dramama –
transrodnost. Problemi ženskih likova tako nisu vezani samo uz
ženski rod, iako se o njima progovara kroz žene. Dapače, svi
problemi s kojima se likovi susreću lako su primjenjivi i na
muški rod. Time je Kraljik ostvarila zanimljivu simbiozu kroz
koju afirmira ženu kao dramatičarku, ženu kao lik, ali
istovremeno ne isključuje muški rod u publici.
Autorica ovim dramama na papir/scenu postavlja život bilo koje žene (ali i muškarce), iz bilo kojeg mjesta, izdižući ih univerzalnom primjenjivošću iz kakofonije dramskih likova, ostvarujući pri tome osnovnu funkciju kazališta – odgojnu. Kroz tečnost radnje i životnost likova Kraljik nam daje priliku da sami stvorimo sud. Ona nikoga od svojih likova ne osuđuje, predstavlja ih onakve kakve jesu sa svojim vrlinama i manama, sugerira, a ne nameće rješenja, a na nama je da spoznamo i odlučimo hoćemo li prihvatiti ljubav i praštanje kao izlaz iz teških životnih situacija.
Autor: Alen Biskupović
