Goran Grgić je priznati filmski, televiziski i kazališni glumac..U HNK Osijek 2009. godine igrao je Pierra u predstavi Budala za večeru. Nije mu bilo lako putovati Osijek-Zagreb ali uspio je!
Goran Grgić je priznati filmski, televiziski i kazališni
glumac..U HNK Osijek 2009. godine igrao je Pierra u
predstavi Budala za večeru. Nije mu bilo lako putovati
Osijek-Zagreb ali uspio je! Napravio je izvrsnu ulogu, naravno i
zato što je tu bio Draško, Mile, Ivana i neću zaboraviti moju
malenkost..Ništa bez dobrih, inspirativnih scenskih
partnera, uostalom to i Goran tvrdi!
Koliko se tvoje razmišljanje o glumi mijenjalo tijekom
tvoga životnog
sazrijevanja?
Paralno sa životnim sazrijevanjem, vjerujem istim
intezitetom, otvarala mi se kroz zaista razne angažmane mogućnost
glumačkog sazrijevanja. Imao sam zaista izuzetan
kontinuitet igranja i u kazalištu, na filmu, na televiziji, i na
radiju, tako da sam mogao paralelno istraživati tehnike igre,
stilove, ali i medije u kojima sam se zatekao. Na počecima se
vodiš ponajviše intuicijom i energijom koja je u tim godinama
beskrajna. Kako postaješ odgovorniji za svoje životne postupke,
tako i u profesionalnom okruženju moraš preuzeti odgovornost za
dugogodišnje pojavljivanje pred publikom. Duboko sam uvjeren da
se svaka površnost zamjećuje. Okoštavanjem svoje kreativnosti
samo na početnu zaigranost i talent, vrlo brzo upadamo u
šablonsko odrađivanje zadanog. Ulaganjem u sebe, otvorenošću
prema novom, neistraženom, pa i hrabrošću istraživanja
svoje glumstvenosti obogaćujemo svoju osobnost i time vjerujem
otvaramo mogućnost za trajanje na sceni. Potragom za novim
spoznajama i obogaćivanjem svog emocionalnog potencijala
zasigurno otkrivamo i nudimo publici nekog novog sebe. Glumac je
osuđen da promatra i da bude promatran i hodom po toj tankoj
liniji pronalazimo trenutke istine koji su svrha našeg
poziva.
Imaš li neki samo svoj ritual prije
predstave?
Imam. Svatko od nas, bez obzira na danas već poznate
“sisteme” i “metode”, razvija svoj vlastiti “ritual” pripreme za
predstavu. Neki intuitivno, neki naslanjajući se na već poznate
glumačke vježbe i metode koncentracije, a neki opet proučavajući
i usavršavajući sisteme opuštanja i koncentracije iz nekih drugih
umjetnosti ili čak iz sporta. No, bez obzira na koji način, u
kojoj mjeri i po kojem sistemu izvodimo te male rituale prije
predstave, gotovo svi su došli do saznanja da su oni neophodni.
No, isto tako nužno je razviti zaista vlastiti način optimalnog
opuštanja i koncentracije. Iskustvo velikog broja glumaca govori
da je potraga za idealnom pripremom neophodna, ali u isto vrijeme
nemoguća misija. Naime, koliko god puta pronašli idealnu
kombinaciju odmora prije predstave; trenutka u kojem ćete nešto
pojesti; ponavljanja teksta s knjigom ili bez nje, vježbi
disanja, opuštanja, tjelesnog uigravanja i svih ostalih potrebnih
i poželjnih “rituala” prije izlaska na pozornicu, dogodilo bi se
neugodno iznenađenje kada te iste pripreme sljedeći dan igrajući
istu predstavu ne bi urodile plodom, ili su čak bile i
kontraproduktivne. No potraga za vlastitom idealnom pripremom za
predstavu nikad ne smije prestati.
Glumca svi ocjenjuju, procjenjuju, kritiziraju. Koliko ti
je važna kritika?
Naravno da je važnije tko upućuje kritiku i s kojom namjerom.
Općenito smo vrlo osjetljivi na prigovor. Ponekad smo i svjesni
da nešto i nije baš vrhunski posloženo, ali ne volimo kad se to
preglasno primjeti. Razlog je shvatljiv, on nam je upisan u
karakterima. Želja za opstankom, preživljavanjem pa i
pobjeđivanjem duboko je urezana u svako živo biće. Ne vjerujem da
su umjetnici osjetljiviji od nekih drugih kreativaca, ali je
umjetničko djelovanje općenito teško ocjenjivo i time
osjetljivije. Primjerice, sportski rezultati su egzaktni,
bespogovorni, ali pri svakom iskazivanju mišljenja o umjetničkoj
kreaciji ima puno subjektivnih zadatosti, uvjetovanih nizom
naizgled nevažnih detalja. Znamo da su mnogi umjetnici bili
osporavani i da su im djela tek nakon njihove smrti bila realno
valorizirana, razlozi su razni, ali gotovo nikad objektivni. No
kada se primarno baviš kazalištem, koje uistinu živi samo u
prezentu, a svako sjećanje na izvedbu je osuđeno na vlastitu
interpretaciju odgledanog, onda je tako široka mogućnost
naknadnog kreiranja istine da to ponekad može otići zaista daleko
od kolektivnog sjećanja. Ipak, moramo se prisjetiti Stanislavskog
koji je davno zaključio da ono što glumac misli o svojoj igri
nije uvijek pravi pokazatelj onoga što zapravo radi na sceni,
niti je mjerilo dojma koji ostavlja na publiku. Tako da je
objektivna kritika svakako potrebna u kazalištu.
Što je za tebe glumačka samokritičnost?
Samokritičnost je jedan od osnovnih preduvjeta za bilo koju
kreativnost, a preispitivanje vlastite glumstvenosti je za
mene svakodnevna pojava. Glumac je osuđen na to da svakim
novim projektom kreće iz početka. Istraživanje svojih unutarnjih
osjećaja svakako nije jednostavno, to je emocionalni proces koji
podrazumjeva ranjivost. Kad ulazimo u svoj registar emocija i
iznosimo ga svima na vidjelo, ne možemo izbjeći u procesu
stvaranja i samokritičnost. No pri izlasku na pozornicu pokušavam
samokritičnost ostaviti za kasnije analize. Vlastita propitivanja
ili nesigurnosti moraju se odratiti prije izlaska pred
publiku.
Vjeruješ li uvijek u redateljsku
koncepciju?
Ako sam pristao igrati u toj koncepciji, onda sam i
povjerovao u nju, ali to ne znači da pristajem na to da je ta
ideja neupitna. Vjerujem u zajedničko propitivanje kreativnosti,
istraživanja mogućih rješenja i stvaranje kroz uzajamno
uvažavanje. Moram priznati da se često ne zadržavam samo na
izoliranosti svoje uloge već sudjelujem u zajedničkom
promišljanju predstave. No niti jedan dobar režiser niti ne
inzistira na apsolutno zatvorenoj koncepciji. U procesu stvaranja
otvara moćnost svim suradnicima da unesu vlastitu kreativnost i
da krajnji rezultat nastane nadograđivanjem početne ideje.
Naravno da je važno da režiser ima viziju buduće predstave, ali
je jednako bitno da otvora mogućnost skretanja od zadanog,
zamjećuje zanimljive pomake i da ih prihvaća ako su dobri za
zajednički projekt. No, glumac mora vrlo brzo u procesu priprema
odustati od pogleda izvana i okrenuti se partneru i svojoj ulozi,
a režiseru i ostalim suradnicima prepustiti brigu o cjelini.
Neizmjerno je važno pronaći pravi trenutak glumačkog
izoliranja na svoj krug odgovornosti.
Scenski partner?
Mnogi su me partneri nadahnjivali i uzdizali. Nadam se da sam i ja bio inspiracija svojim brojnim partnericama i partnerima. Pokušavam se uklopiti u način igre onog drugog, ali isto tako tražim partnerovu fleksibilnost za moja rješenja. Naravno da se s nekim kolegama bolje razumiješ i osjećaš na sceni, ali je neophodno međusobno uvažavanje i prilagođivanje. To je odgovor koji se odnosi na glumce s kojima imam slično scensko iskustvo. Bilo je i “krivih spojeva”, no to je bilo rijetko i brzo se zaboravlja. U principu sam igrao sa sjajnim partnerima pored kojih sam sa sigurnošći i ponosom stajao i od kojih sam mnogo i učio. Široka je paleta izuzetnih kolega s kojima i danas proživljavam izuzetna i kreativna druženja na pozornici. No, kad već govorimo o scenskim partnerima u širem smislu, onda se moram sjetiti da mi je suigrač bila i lutka, životinja, stolac, vrlo često zamišljeni partner, a zapravo označena točka negdje blizu kamere, sve to zahtjeva strpljenje, koncentraciju i određenu prilagodbu. No, uza sve to siguran sam da sam kao partner najzahtjevniji prema samom sebi.
Kazališna umjetnost je li u krizi?
Oduvijek je u krizi, ili se oduvjek govorilo da je u krizi. Od kazališta se neprestano traži da nudi nova rješenja, nove stilove i da progovara kritički o stvarnosti u kojoj živimo, ali da istovremeno ne bude banalano, površno, predvidivo i zasigurno najvažnije, da ne bude dosadno. Tražimo da nam otvara nove svijetove, ali i da istovremeno bude zrcalo naših života. Znamo da je u vrijeme raznih režima i shodno tome velikih cenzura bilo opasno progovarati o temama koje su mučile tadašnje suvremenike, ali je bilo i uzbuđujuće i izuzetno kreativno kroz razne umjetničke forme, prikriveno i zakukuljeno ukazivati na društvene problem i anomalije. Siguran sam da kazalište, kao korektiv društva, nije ni danas izgubilo na svojoj kritičnosti i aktualnosti, ali neprekidno traži nove teme, istražuje nove izričaje i nudi novi pristup problemima koji nas okružuju. Uostalom, kao i uvijek. U stalnoj borbi s vremenom i s novim medijima, kazalište traži svoju poziciju, ali ima i nepobjedivu prednost izravnog kontakta sa svojom publikom, što mu zasigurno osigurava budućnost.
Što ti je najviše značilo u tvojoj karijeri?
Najviše me ohrabruje dosadašnjih više od dvadeset godina besprekidnog i intenzivnog trajanja. Siguran sam da je takav kontinuitet glumačkih angažmana zasnovan na energiji koju sam ulagao u svoje uloge. Značajni su mi momenti kreativnih vrhunaca koje sam doživljavao u raznim predstavama i s mnogim izuzetnim partnerima. Zbog tih trenutka inspiracije, zbog tih istinskih umjetničkih doživljaja, vrijedi uvijek iznova tražiti u sebi motive za nova iskušenja. No, bez obzira na mnoga pozitivna sjećanja, pokušavam ne živiti u prošlosti, već tražiti motive i energiju za nova glumačka uzbuđenja.
Piše: Izv. prof. art. Mira Perić Kraljik, glumica