Dvanaest godina proteklo je od smrti Ivana Baloga (Osijek, 11. rujna 1926. – Osijek, 11. prosinca 2000.), redatelja, ravnatelja Dječjeg kazališta (nekoć “Ognjen Prica” danas Branka Mihaljevića) u Osijeku.
Obljetnice, ma i ovakve, ne služe samo prisjetima, nego i
saldiranju recentnih postignuća: da bismo znali kako,
kamo i bolje – dalje.
Ove riječi pokušavaju pozicionirati legendarnog osječkog
kazalištarca, “duše” maloga teatra u Donjem
gradu, u korpus svekolike teatarske konstelacije. Što je
Balog, za svojega vremena napravio u Osijeku? I što Dječje
kazalište Branka Mihaljevića čini danas?
Teatrologinja Antonija Bogner Šaban reći će (u
monografiji o 50. obljetnici tog Teatra) da je Balog
“održavao trovrsni repertoar: dječje, baletne i lutkarske
predstave, što je povijesna i umjetnička posebnost ovoga
Kazališta“. Današnja Balogova nasljednica na ravnateljskom
mjestu, Jasminka Mesarić, zajedno s malim,
probranim, visoko motiviranim i jednako uspješnim ansamblom često
čini nemoguće: producira visoko estetizirane, a komunikativne
predstave profesionalnih glumaca za djecu, njeguje lutkarsku
scenu a u baletnom i dramskom studiju stvara kreativni pomladak
sposoban ako ništa drugo – razumjeti kazališnu
predstavu. I rekao bih: voljeti je! Riječju:
kazalište kakvo je Ivan Balog
zamaštao.
I možda je upravo to razlog podsjećanja na neumorna
pregaoca. Njegove zasade dale su rezultate, a sjećanje
njeguje kazališnu melankoliju, u ovom slučaju –
poticajnu.
Tekst: Ljubomir STANOJEVIĆ