Završni je koncert Oljkića do posljednjega mjesta ispunio foaje
Kulturnoga centra na nastupu mališana iz Glazbene škole Franje
Kuhača. Ravnateljica škole Sunčana Bašić naglasila je kako škola
i ovim nastupom dokazuje svoju izvrsnost, te da je svima čast što
mogu zatvoriti ovogodišnji Oljkić.
“Javni su nam nastupi jako nedostajali, a djeci je važno da mogu
pokazati što su za vrijeme školske godine naučili sa svojim
mentorima”, zaključila je Bašić. Ivan Kristijan Majić, ravnatelj
Kulturnoga centra kaže kako je manifestacija unatoč
problematičnom vremenu, premještanjima, kiši, oluji, i vrućinama
okupila brojne mališane i njihove roditelje koji su tražili
uvijek stolac i mjesto više. Djeca su s pozornošću i strašću
pratila sve programe, a večeras s osmjehom na licu, uz djecu iz
Glazbene škole, završavamo Oljkić, zaključuje Majić i dodaje kako
je to bio važan trenutak i za mlade glazbenike budući da su
pokazali što znaju pred značajnim brojem gledatelja i za to
zaradili gromoglasan pljesak.
Osječku izvedbu drame “Da sam ptica” Nikoline Bogdanović glumica
Darija Lorenci Flatz posvetila je srebreničkoj tragediji,
stradalima i onima koji tuguju, napisavši na društvenim mrežama
“nikome, nikad više se ne ponovilo!” Riječ je o kazališnoj
predstavi koja govori o mladom bračnom paru koji sa svojom
kćerkom krajem devedesetih godina bježi iz okupiranog Sarajeva.
Lorenci Flatz naglasila je kako je predstava pripremana godinu
dana, a rađena je gotovo terapeutski protiv potresa, korone, a u
procesu su na osnovni tekst Nikoline Bogdanović dodavali svoja
osobna iskustva i iskustva svojih bližnjih, priče koje su slušali
i uz koje su odrastali. Priča je to koju su mnogi ljudi s ovih
prostora prošli, pitanja egzila, prilagodbe na novu sredinu,
sjećanja, povrataka, čežnje, nostalgije svima su nama obilježili
život, a dva su lika, Mirna i Amir, utjelovljenje te priče i
mislim da smo ju bili dužni ispričati, zaključuje Lorenci Flatz.
Tarik Filipović kaže kako je ova predstava svojevrsna oda onima
koji su raseljeni, krhotinama života mladih ljudi koji su nakon
tragedije rata rasuti po nekim drugim zemljama. Filigranski smo
radili ovu predstavu s mladom redateljicom Arijom Rizvić i bilo
se lijepo vratiti u mladost i djetinjstvo budući da smo oboje iz
Bosne i Hercegovine, ali po prvi puta na kazališnim daskama
govorimo bosanskim slengom, kaže Filipović. Večer u Parku kralja
Petra Krešimira završena je ipak smijehom i ovacijama publike za
ovaj glumački par koji izvrsno funkcionira na sceni.
Tjedan smo zaključili repriznom izvedbom predstave “Pakao
(pandemije, potresa, pohlepe i požude) Dantea Alighieria u režiji
Ivana Lea Leme, ponovno pred ispunjenim gledalištem Hrvatskog
narodnog kazališta. Publika je i ovu izvedbu znala nagraditi
velikim pljeskom.