Crkva i vjernici ne mogu apstinirati od svijeta. Premda je izvorni zadatak Crkve voditi čovječanstvo prema Bogu, ona ne smije odustati od suradnje u izgradnji ljudske obitelji i boljeg svijeta
U svijesti današnjeg vjernika postoji blijeda slika o položaju vjernika u društvu. Iz te zamućene slike rađa se svojevrsni dualizam: vjera se zatvara u područje “duha“ i privatnosti, odvojeno od konkretne stvarnosti u kojoj čovjek živi. Mnogi tako često ne prepoznaju ni ne preuzimaju odgovornost za drugoga niti za zajednicu kojoj pripadaju. No, upravo duh i stvarnost moraju biti u međusobnom prožimanju – jer oboje čini zbilju kršćanskog postojanja.
Podnaslov ove tribine možda i nije savršeno pogođen, ali je dragocjen jer odražava (ne)plodnost dosadašnjih rasprava koje su ulogu vjernika uglavnom promatrale kroz neku društvenu ulogu koju bi mogao imati. Glavni naslov, međutim, izravno želi odgovoriti na ono najvažnije: na čemu se mora temeljiti i što u svojoj biti treba biti svako djelovanje koje za sebe drži da polazi od vjere u Isusa Krista.
Ovom tribinom želimo poručiti sljedeće:
Kršćanstvo ne može biti u “mirovini“. Parafrazirajući i T. J. Š. Bunića, ono ne može biti umorno. „Kršćanstvo SILE S VISINE koja djeluje u ljudima, zadire u najintimnije pore ljudskog bića, zahvaća, preobražava, podržava, ojačava i goni”.
Crkva i vjernici ne mogu apstinirati od svijeta. Premda je izvorni zadatak Crkve voditi čovječanstvo prema Bogu, ona ne smije odustati od suradnje u izgradnji ljudske obitelji i boljeg svijeta. Ona bitna razlika koju kršćanstvo donosi toj suradnji jest vjera u Isusa Krista – kao „novo počelo života i djelovanja koje živi u samim kršćanima“. Isus Krist je središte čitave zbilje. On osvjetljuje „svu ljudsku egzistenciju, pokazuje smjer, put i smisao svim ljudskim naporima“.