Na žalost, lijeka za ovu bolest nema i jedini način je 'zatvoriti područje bolesti' te eliminirati životinje, kaže profesro Grgić. Komentirao je i slučaj u Andrijaševcima te otkrio najcrnji i najbolji scenarij za domaće uzgajivače svinja
Scene lešina svinja u Andrijaševcima koje su satima ležale ispred
kuća prije nego su ih službe pokupile, potaknule su pitanje zašto
je svinjska kuga tolika pošast, trebamo li je se bojati i postoji
li ikakva opasnost od te bolesti za čovjeka.
O tome smo razgovarali s prof. Ivom Grgrićem,
stručnjakom za poljoprivredu s Agronomskog fakulteta u Zagrebu
koji za Danas.hr kaže: ‘Ne bih preporučio nikome da
takvo meso ‘proba”.
Zašto se stvara tolika panika oko svinjske kuge, kakva je
to uopće bolest i odakle dolazi?
Spomen Afričke svinjske kuge (AFK) datira iz dvadesetih godina
prošlog stoljeća kada se otkriva i opisuje u Keniji. I tada kreće
njeno širenje po svijetu pa i dolazak u Europu.
Afrička svinjska kuga na području EU pojavila se 2014. godine i
do danas skoro da i nema niti jedne europske države gdje nije
zabilježena, kod domaćih ili divljih svinja.
To je virusno oboljenje s ogromnim postotkom smrtnosti kod svinja
te su posljedice prvenstveno ekonomske naravi kod onih
gospodarstava i na području gdje se pojavi.
U Njemačkoj, prije nekoliko godina, AFK je dovela do zabrane
izvoza svinja i svinjskog mesa u Kinu s velikim tržišnim
poremećajima u samoj Uniji.
A nekoliko godina prije toga i sama Kina je bila pogođena
afričkom svinjskom kugom i doživjela katastrofu u ovom dijelu
stočarstava te slobodno možemo reći da ja naša prosvijećenost
došla kada se kugla uvukla i u naša dvorišta.
A sama panika je posljedica straha kod bilo koje pandemije, a
tome pogoduju i ne baš ugodne snimke eutanaziranih svinja te
neodgovorne izjave pojedinaca ovih dana.
Osobno sam protiv blokada informacija o ovoj bolesti, ali sam
protiv stvaranja panike više od racionalnog osjećaja nelagode.
Najveća šteta je za one čije su svinje ugrožene i kao svaka
bolest ona ima svoj početak, vrhunac, smirivanje i kraj. Ali i
opasnost da se iznova pojavi.
Je li bolest opasna za ljude?
Nije, ona je opasna samo za svinje, iako nikome ne bih preporučio
konzumaciju “da se proba”. Važno je znati da se termičkom obradom
virus uništava, ali se sa svježim mesom i termički neobrađenim
proizvodima pomaže širenju virusa te se s takvih područja
zabranjuje promet svinjama i prerađevinama.
Zašto se svinje moraju eutanazirati, postoji li mogućnost
liječenja?
Na žalost, do danas nije pronađeno cjepivo i jedini način
sprečavanja širenja je “zatvoriti područje bolesti” te
eliminirati životinje. Ali jedan dio svinja šireg područja se
može preraditi u termički obrađene prerađevine. Ali o tome se
svatko može informirati na za to vjerodostojnim stranicama kao
što je npr. Uprava za veterinarstvo i i sigurnost hrane.
Što je s gospodarstvima gdje se pojavila kuga, kada opet
mogu držati svinje?
Takva gospodarstva su u nevolji i svejedno je u konačnici jesu li
imali tri ili 33 svinje. Takva gospodarstva godinu dana ne smiju
pokrenuti držanje svinja i preostaje im – ili čekati ili se
preorijentirati na neku drugu proizvodnju, npr. peradarstvo,
ovčarstvo… To i nije tako jednostavno, a istodobno oni koji su
bili tržno orijentirani gube tržište i tko zna što će za godinu
dana biti.
Hoće li bolest desetkovati naše svinjogojstvo i koje su
najblaže i najcrnje prognoze?
Pojedinačno, svaki proizvođač gdje se pojavila ASK je pogođen i
potencijalno egzistencijalno ugrožen, ali gledajući šire moguća
su samo dva scenarija.
Onaj crni, kojega se moramo strašiti i činiti sve da bolest ne
“uđe” u velike proizvodne sustave i to bi bilo pogubno, ne samo
za stanje svinjogojstva nego i šire za poljoprivredu.
Ne zaboravimo da je ova proizvodnja veliki potrošač, naprimjer
kukuruza, ali i podmiruju značajan dio sirovinskih potreba
prehrambene mesne industrije. U tom slučaju bi nam trebalo dugo
razdoblje oporavka proizvodnje.
Drugi scenarij je da imamo manji dio eutanaziranih grla, ali veći
broj po broju manjih uzgajivača. Posljedica bi bila smanjenje
broja onih koji bi držali svinje, ali bi razina buduće
biosigurnosti bila na znatno višoj razini nego što je danas i
lakše bi ih bio kontrolirati da se takva ili slična bolest ne
pojavi.
To će dovesti i do zastoja u nekim tradicijskim dodatnim
aktivnostima vezanim za ovu proizvodnju kao što je proizvodnja
poznatih suhomesnatih delicija, ali ona ne bi zauvijek nestala,
barem se nadam.
Kakva su iskustva drugih zemalja s tom bolesti?
Iskustva su slična ili ista. Razlika je samo u načinu držanja
svinja jer je veća opasnost u državama koje imaju veći broj po
broju manjih proizvođača blizu jednih drugima kao i u oni
državama s većom tradicijom držanja na otvorenom.
A način rješavanja je sličan, odnosno isti jer Hrvatska
primjenjuje protokol Europske unije. I ako je negdje i bilo nekih
propusta, oni nisu toliko veliki da sve stavljamo u “korice urote
nekoga prema nekome”.
Ako malo pozornije pratimo što se dešava u Uniji, primijetit ćemo
da je cilj država sa zabilježenom svinjskom kugom bio hitro je
otkriti, zatim ograničiti širenje te ne stvarati paniku među
potrošačima. A oni će posredno registrirati proizvodno-tržni
poremećaj kroz promjenu cijena na policama.
Komentar na slučaj iz Andrijaševaca? Je li normalno da
svinje leže satima pred kućama?
Normalno da nije, takvih video zapisa treba biti što manje tj. da
se sve odvija u gospodarskom dvorištu, ali bi i trebali znati što
se tamo stvarno i desilo.
Jer po mojim spoznajama, što ne opravdava viđeno, nije došlo do
velikih propusta u cijeloj akciji, ali nije mi jasno što se
pokušalo “pumpanjem” ružnih scena i tu vidim i odgovornost svih
nas, onih koji snimaju, onih koji emitiraju, ali i onih koji
neodgovorno grade priču o “uroti da se uništi…”.
Što je s naknadom za svinjogojce i koliko taj iznos
pokriva gubitak uzgajivača?
Naknada je propisana i ona kolika god bila, uzgajivaču je
nedostatna. Ali malo se komunicira da Hrvatska ne pravi razliku
kod ugroženih uzgajivača nego prema svima ima isti pristup.
Vlada pokušava premostiti dohodovno izgubljenu narednu godinu bez
proizvodnje, sačuvati već uveliko narušeno povjerenje između
proizvođača i administracije, ali treba nam jasna komunikacija s
javnošću i ti je odgovornost svih nas.
Jer istina je da i u mogućnosti dvostruko veće naknade, teško
ćemo pokriti sve druge posredne gubitke. I ekonomske u
emocionalne. Iznova apeliram na smirivanje napetosti koja nikome
nije potrebna jer, ne zaboravimo, cikličnost pojave bolesti je
postala obilježje suvremene poljoprivrede. I tko zna što nas
sutra čeka, neka druga pošast.