On je čak i odslužio kaznu za zločine. Ali, 11 godina nakon kontroverzne Karamarkove odluke da mu MUP plaća obranu, sud odlučuje da on na to ima pravo
Nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Sisku Republika
Hrvatska morat će na ime troškova tijekom suđenja platiti ukupno
skoro dva milijuna kuna Vladimiru Milankoviću iz
Siska, bivšem pripadniku policije, koji je odslužio zatvorsku
kaznu zbog ratnih zločina u Sisku iz 1991. i 1992., donosi
Jutarnji list. Kako je došlo do toga
da država mora nadoknađivati sudske troškove nekome osuđenom za
ratne zločine?
O Milankoviću je RTL-ov portal izvještavao u nekoliko
navrata. Riječ je o bivšem zamjeniku načelnika tamošnje
policijske uprave u doba načelnika sisačke policije Đure
Brodarca, o čovjeku osuđenom 2014. za posredno
sudjelovanje u ubojstvu 23 civila i jednog ratnog zarobljenika.
Kako je, dakle, moguće da bi RH, ako najnovija presuda postane
pravomoćna, takvom čovjeku trebala platiti skoro dva milijuna
kuna? Prvotna kazna za razne zločine Milankoviću bila je osam
godina zatvora, što mu je Vrhovni sud naknadno preinačio u 10, e
da bi Milanković na slobodu bio pušten već 2018. nakon izdržane
dvije trećine kazne.
Prvo financijska računica. Vladimira Milankovića policija je
uhitila u lipnju 2011., istog dana kad i Đuru Brodarca i
pripadnika pričuvne postrojbe MUP-a Dragu
Bošnjaka. Dva mjeseca poslije Tomislav
Karamarko, tada na čelu Ministarstva unutarnjih poslova,
pozitivno rješava Milankovićev zahtjev da mu MUP plaća pravnu
pomoć.
Prema tom rješenju, Milankoviću je do sada isplaćeno oko 700.000
kuna. Sadašnjom presudom, još uvijek nepravomoćnom, MUP bi za
pravnu pomoć u pravnim postupcima oko suđenja u kojem je
Milanković proglašen krivim za ratne zločine, čak i izdržao kaznu
za njih, morao platiti još 978.750 kuna, nadalje, morao bi mu
refundirati daljnjih 167.000 troškova, a tu su još i kamate.
Sve skupa, Milankoviću bi RH trebala platiti još 1,2 milijuna
kuna, što bi značilo da bi obrana tog čovjeka trebala na kraju
koštati RH oko 1,9 milijuna kuna.
Drugo, kako je uopće došlo do toga da se Milankoviću po toj
odluci dio troškova obrane na suđenju za ratne zločine prvo
plati, a da mu se od određenog trenutka troškovi više ne plaćaju?
Nakon što je Karamarka na mjestu ministra unutarnjih poslova
zamijenio Ranko Ostojić, otprilike samo mjesec i
pol nakon što je Karamarko potpisao odobrenje, novi ministar je
Karamarkovu odluku poništio, objasnivši da ratni zločin nije u
opisu policijskog posla, pa stoga Milanković niti ne može
računati na to da mu MUP “kao bivšem pripadniku policije” pomaže
u financiranju obrane.
Odnosno, Ostojić se kao ministar pozivao na to da se Milanković
ne može pozivati na “status službene osobe” u vrijeme počinjenih
zločina naprosto zato što mu maltretiranje civila nije bilo u
opisu posla. Nego upravo suprotno, njihova zaštita. Nakon
višegodišnjeg povuci-potegni po sudovima, dolazimo do najnovije
nepravomoćne presude Županijskog suda u Sisku.
Konačno – treće, za što je to točno Milanković svojedobno osuđen
i odslužio dvije trećine dosuđene zatvorske kazne? Milankovića je
DORH, skupa s Brodarcem, teretio da je kao zamjenik načelnika
sisačke policijske uprave sprečavao istrage nezakonitih upada u
kuće i stanove Siščana i Banijaca srpske nacionalnosti, psihičkog
i fizičkog zlostavljanja, čak da je odobravao ono što su činili
njegovi podređeni, a “što je rezultiralo ubojstvom 24 žrtve,
odnosno 23 civila i jednog ratnog zarobljenika”.
RTL je prije devet godina prenio da je
Županijski sud u Osijeku Milankovića nepravomoćno proglasio
krivim za zločine nad civilnima i ratnim zarobljenikom po slovu
optužnice, konkretno za nedjela počinjena još od srpnja 1991. do
lipnja 1992., što je počinio kao zapovjednik policijskih snaga na
širem području Siska i Banovine i kao zamjenik načelnika
Policijske uprave.
Sud je konstatirao da nije poduzeo ništa da se nezakonita
postupanja, kao što su nasilni ulasci u kuće i stanove,
nezakonite pretrage, ponižavanje i zastrašivanje, fizičko i
psihičko zlostavljanje, spriječe i suzbiju, a počinitelji kazne.
Optužen je da je, koristeći se ovlastima, sprečavao istrage
zločina, odobravao nezakonite radnje podređenih i ohrabrivao ih
na to, čak da je pritom i osobno sudjelovao u zlostavljanju i
napadima na pojedine civile te naredio nezakonito zatvaranje
većeg broja civila srpske nacionalnosti, što je rezultiralo
ubojstvom 24 ljudi, odnosno 23 civila i jednog ratnog
zarobljenika.
Bošnjaka je, pak, sud oslobodio. Brodarac također nije osuđen na
suđenju na kojem je saslušano 150 svjedoka, ali ne zato što mu
sud ne bi dokazao krivnju za ratne zločine, nego zato što je umro
u pritvoru samo mjesec dana nakon uhićenja.
Jedna od ubijenih žrtava u toj jezivoj ratnoj priči iz Siska koja
je nešto više od 20 godina poslije okončana presudom Milankoviću,
bila je Ljubica Solar koja je imala samo 19
godina kad ju je metak, ispaljen izvana vjerojatno iz snajpera,
17. rujna 1991., na mjestu usmrtio u stanu njenog dečka, i to u
centru Siska, štoviše, preko puta policijske postaje.
Već desetljećima se smatra da je prava meta snajperista bio njen
dečko, za kojega su organizatori ubojstva smatrali da je radio za
KOS. Ali, organizatori ubojstva bili su tako informirani o tome
čime su se bavili da nisu imali pojma da njihova prava meta već
neko vrijeme više uopće nije u Sisku – nego da je u Sarajevu.
I kad je snajperist usred noći na prozoru ugledao siluetu…
Njena majka Vjera Solar desetljećima je
pokušavala izboriti se za kazneni progon ubojice svoje kćeri.
Krajem 2002. pokrenula je i Građansku udrugu protiv nasilja
Sisak, koja je okupila članove obitelji ubijenih i nestalih
Siščana iz tog doba.
Jedini poznati svjedok ubojstva Ljubice Solar bio je izvjesni
Ivan Božurić. Vjera Solar je na sudu u Osijeku
2012. kazala da ju je Božurić jednog dana nazvao iz zatvora u
Gospiću, rekao joj je da zna tko je ubojica i da je zove kako bi
joj to rekao jer “ne može mirno spavati”:
“Rekao je da ju je ubio Silvio Benčina, da mu je to bila prva
recka na njegovu smrtonosnom oružju i da su poslije slavili do
ranih jutarnjih sati u gostionici.”
Tek naknadno su shvatili koga su doista ubili. Rekla je da je
Božurić bio spreman biti zaštićeni svjedok, ali su mu prijetili.
Božurić, međutim, nikada nije nastupio kao svjedok zato što je
ubijen sljedeće godine u slučaju o kojem se
također jako puno pisalo.
Za sisački list Jedinstvo Brodarac je u srpnju 1992. ovako
kazao:
“Nedjelo se nikome ne oprašta, bez obzira na vjeru i nacionalnu
pripadnost. Srbi u Sisku niti imaju niti trebaju posebnu zaštitu.
Imaju zaštitu hrvatske policije kao i svi drugi građani.”
Što se pak tiče samog Milankovića i njegovih sudskih troškova,
oni su se spominjali i u njegovoj tužbi Ustavnom sudu, koju je
podnio 2014. Ustavni sud njegovu tužbu je odbio u ožujku 2020.
Izvor: RTL.hr