Svi pričaju o korejskoj seriji koja je već srušila rekorde, ali ima i negativna strana - djeca oponašaju nasilne scene i prave se da pucaju jedni po drugima
Pogledalo ju je 111 milijuna kućanstava u 28
dana, najuspješnija je serija u povijesti američkog
streaming diva, pogledana je u 90 zemalja, a u centru radnje
su dječje igre. Onaj tko ih ne uspije pobijediti – okonča
nasilnom smrću.
Svi pričaju o Squid Game –
korejskoj seriji koja je, već srušila rekorde, a premijerno je
puštena na streaming platformi 17.
rujna. Pozitivne kritike pljušte sa svih strana, a
posebno je zanimljivo da je redatelju Hwangu
Dong-hyuku trebalo čak 13 godina da njegova ideja
zaživi i bude prikazana publikama diljem svijeta.
A o čemu se zapravo radi? Serija se vrti oko natjecanja
s 456 sudionika, izvučenih s ulice i iz različitih
sfera života, no jedna stvar ih veže – do grla su u
dugovima.
Po uzoru na seriju, djeca oponašaju scene
Ovo nije prvi put da se u mainstream medijima spominje
tema ekonomske nejednakosti u Južnoj Koreji – za to se
pobrinuo ‘Parasite’, film koji je prošle godine osvojio
četiri Oscara u vodećim kategorijama.
Sudionici igraju nekoliko dječjih igara u kojima moraju
pobijediti ne bi li osvojili ‘slamku spasa’ – 45,6
milijardi južnokorejskih vona, dakle, više od 240 milijuna
kuna. U suprotnom, gubitnike čeka eliminacija. I ne, pritom
neće samo odšetati bez ikakvih problema. Kazna je brutalna
smrt.
Zašto je baš ova megauspješnica korejske proizvodnje toliko
zaludjela svijet, do te granice da su djeca u školama počela
oponašati scene iz serije te se prave da pucaju jedni na druge i
međusobno tuku?
Primjerice, zbog toga su u nekim zemljama,
poput Švedske, Velike Britanije i Belgije,
škole su počele slati upozorenja i pozive roditeljima da ne
dopuštaju svojoj maloljetnoj djeci da gledaju seriju (dobna
granica postavljena je na 15 godina).
O tome su za portal Vijesti.hr razgovarali s Leali
Osmančević, magistrom komunikologije i asistenticom na
Odjelu za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Njeni
znanstveni interesi, kao i izvorni radovi vezani su upravo
uz medije i djecu te ranjive skupine društva.
Kvaliteta vs. popularnost
Dojmovi o ‘Squid Gameu’, kaže, svakako nisu mogli biti
pozitivni.
”Rekla bih i da je sama ideja, ali i gledanost te uzrast publike
podjednako zastrašujuć. Naime, iskoristiti dječju igru, koja se
zbog pandemije smanjila u klasičnom obliku i svela na
ekrane te odrasle likove koji su u dugovima i borbi za novac
te ta borba nerijetko završi smrtnim ishodom lika, je zapanjujuć
odabir i spoj ove serije”, smatra Osmančević dodavši da je
i opravdana činjenica kako su škole apelirale na
roditelje zbog opasnosti, a s druge strane streaming servis hvali
se zaradom i gledanošću.
”Za ‘Squid Game’ postoji velik broj pozitivnih komentara
djece od već 12. godine koja ističu da im je zanimljiva, da im se
sviđa korištenje njihovih dječjih igara, da ponekad vide i
eksplicitne scene kao i puno nasilja, ali sve je to prihvatljivo
jer je nešto novo i neuobičajeno. Vjerujem da se možemo već sada
na početku složiti koliko je nelogičnosti i propusta dovela ova
serija. Samo zato što je nešto popularno ne jamči i njegovu
kvalitetu”, kazala je.
Sjećate li se Plavog kita?
Hiperprodukcija nasilnog sadržaja u filmovima i televiziji nije
nikome strana stoga Osmančević kaže da nije toliki problem
pitanje nasilja, već način na koji se ono prikazuje.
”Mislim da je ova serija pri vrhu nasilnih scena i
vjerodostojnih prikaza kao svojevrsne kazne jer neki lik nije do
kraja uspio odigrati ili pobijediti u dječjoj igri. Nasilne scene
su izrazito eksplicitne i samim time neusporedive s prikazima
nasilja koji su ponekada uvjetno rečeno bili smiješni upravo zbog
humorističnog prikaza”, rekla je navodeći primjere poput
‘Toma&Jerryja’, ‘Zekoslava Mrkve’ i sl.
Imitacija obrazaca fizičkog izgleda, ponašanja pa čak i
stavova nekih likova je sveprisutna u kontekstu nečega
što je potpuno nemoguće u stvarnom svijetu, kaže Osmančević.
”Sama ideja ‘Squid Gamea’ je stavljena u distopijske okvire koje
djeca još ne mogu razumjeti, ali ih ipak privlače. Iako je serija
namijenjena za starije od 15 godina, gledaju ih djeca već od 10.
godine. Bez nadzora odrasle osobe, posljedice imitiranja mogu
biti sve opasnije”, rekla je.
Poseban naglasak je i na činjenici da je serija izašla
u vrijeme pandemije kada se sve više odraslih, mladih i
djece suočava s negativnim posljedicama na mentalno zdravlje.
Osmančević se prisjetila i morbidne igre iz 2017. godine
– Blue Whale. Podsjetimo, radilo se o igri, odnosno online
izazovu koji je trajao 50 dana, a u kojem je
ultimativni cilj bilo samoubojstvo. Pretpostavlja se da je igra
odnijela više od 130 mladih života u Rusiji. Začetnik je bio
21-godišnji Philipp Budeikin koji je priznao
zločin te tvrdio da je na takav način ”čistio društvo”. Sve
žrtve nazvao je ”biološkim otpadom”.
Koji pristup bi onda bio najbolji? Osmančević
tvrdi, zabrana apsolutno nije rješenje, ali
roditelji, skrbnici i stručni suradnici trebaju raditi
na praćenju trendova i edukaciji. Nadalje, ne treba
bježati ni od stručne pomoći.
”Nužno se i informirati o različitim programima koji onemogućuju
djeci gledanje određenih sadržaja, takozvani Parental Control
odnosno roditeljski nadzor koji se pokazao vrlo uspješnim na
brojnim platformama, od pretraživanja gdje su određeni pojmovi
koje dijete iz znatiželje može upisati, nepostojeći u tražilici,
do onemogućavanja odabira određenih medijskih sadržaja za koje
roditelj smatra da nije prikladan za njegovo dijete”, objasnila
je.
Zabrana bi imala suprotan efekt jer bi kod djeteta
pobudila veću znatiželju.
”Gubi se povjerenje u osobu koja je djetetu nešto zabranila te
dijete traži alternativne načine za pristup sadržaju koji mu je
zabranjen”, zaključila je Osmančević te dodaje da je, kao i sa
svime, važan kvalitetan dijalog i pojašnjavanje.
”Iako je serija uistinu prema brojkama i zaradi svjetski
popularna i dostupna, ne znači da djeca ne mogu shvatiti i
njezine loše strane. Obrazovanje je uvijek ključ, pa tako i u
ovom slučaju”.