''Živim u ovoj zgradi već nekoliko godina i prije su to bili susretljivi i ugodni susjedi, no ovo kao da je probudilo ono najgore u njima''
Širenje zaraze koronavirusom brojne je u samo nekoliko dana
pretvorilo u suce i porotu oboljelih, a društvene mreže postale
su prijeki sud gdje se zaraženi javno linčuju. Umjesto
suosjećanja i zajedništva u borbi protiv globalnog problema,
vlada golema stigmatizacija i okrivljavanje oboljelih.
U nedjelju je Glas Slavonije razgovarao s
dvije Osječanke oboljele od Covida-19 koje su otpuštene iz KBC-a
Osijek u kućnu izolaciju jer imaju blagi oblik bolesti, uz stroge
upute liječnika što trebaju činiti i kako se trebaju ponašati da
ne bi zarazile i druge osobe.
Priča prve žene je posebno uznemirujuća. Vrativši se s putovanja
izvan zemlje nakon kojega nije imala kontakte sa svojim susjedima
i pojavom prvih simptoma zaraze obratila se liječnicima
telefonski. Pred njezinu je zgradu stigla hitna pomoć i odvezla
ju u bolnicu. Zgrada s 36 stanova u velikom osječkom naselju je
nakon toga dezinficirana. Nakon povratka iz bolnice doživljava,
kaže, pravi progon svojih susjeda.
Na Viberu osnovali “stožer za obranu zgrade”
“Živim u ovoj zgradi već nekoliko godina i prije su to bili
susretljivi i ugodni susjedi, no ovo kao da je probudilo ono
najgore u njima”, priča ona i navodi kako su preko Viber grupe
osnovali “stožer za obranu zgrade” od nje, traže da se pred
njezin stan postavi policajac, da joj se postavi oznaka
“koronazaraza” i slično.
“Nekolicina razumnih susjeda ih je pozvala da se smire, ali ništa
ne pomaže. Želim svima da budu dobro, ne želim nikome ovo što ja
prolazim”, zaključuje.
Druga sugovornica kaže kako je bila među prvim pozitivnima na
koronavirus u Osijeku i ima sreću da nema temperaturu ni
respiratorne poteškoće.
“Svakako imam virus i osjećam ga u organizmu, umorna sam, bole me
mišići, nemam njuha, neki simptomi poput žarenja u plućima u
predjelu lopatica, glavobolje u predjelu sinusa i sl. već su
prošli. Puštena sam iz bolnice zato što mi ne treba nikakav oblik
stručne medicinske pomoći i sigurna sam da udobnost vlastitog
doma pridonosi mom brzom ozdravljenju. Već prvu večer bila mi je
policija u kontroli kako bi se uvjerila da sam na prijavljenoj
lokaciji”.
“Čujem puno ružnih priča”
Dodaje kako su joj prvi susjedi pružili veliku potporu: “Nekoliko
minuta nakon što sam došla kući susjeda mi je pred vratima
ostavila skuhan obrok, pa sam mogla odmah ići spavati. Također,
ponudili su se pomoći mi u svim danima samoizolacije. Nemam
nikakve potrebe izići iz stana jer imam oko sebe osobe koje se
brinu imam li sve što mi je potrebno, iskreno, ne znam kako bih
bez tuđe pomoći u ovim okolnostima. Komuniciram i s drugim
oboljelima i čujem puno ružnih priča, uvjerljivo mi je najteža
priča mog kolege koji ima nepokretnu bolesnu majku u
samoizolaciji, koja iako je testirana i negativna na virus te je
do testiranja bila u sustavu patronaže, više nikakvu skrb ne
prima dok ne iziđe iz samoizolacije, a moj kolega je pozitivan i
ne može joj pomoći”, kazala je ova Osječanka za Glas Slavonije dodavši kako
su u manjini oni susjedi koji je stigamtiziraju.