Štrajk završava jer su sindikati dobili ono što su od prvog dana i tražili: veće koeficijente složenosti poslova
Nakon 54 dana, konačno su ga dočekali. Gotovo dva mjeseca trebalo
je Vladi da prihvati ono što se tražilo od prvog dana
– koeficijent 6,11.
Iako ga se spominjalo otkako je krenuo štrajk, zašto 6,11 –
razumjeli su rijetki. Koeficijent nastavnika iznosi 1,325, a
povećanjem od 6,11 posto izjednačili bi se s asistentima na
fakultetima, koji imaju koeficijent 1,406.
”Prema tome, dokle god Vlada ima u svojim rukama koeficijente,
dok oni ne postanu dio kolektivnog ugovora, naš utjecaj, utjecaj
sindikata na našu plaću nije potpun. On je manjkav”, rekao
je Željko Stipić, predsjednik školskog sindikata
Peporod.
Dok nastavnici imaju tih 1,325, za usporedbu upravitelj restorana
ili knjižačar u MORH-u imaju 1,649. Specijalist u Matici
iseljenika ima još više 1,698, a koordinator za medije i protokol
u policiji 1,921.
Sve koeficijente mijenja Vlada, i to može jednom brzinskom
odlukom. Od 2017. učinili su to više od deset puta bez ikakve
rasprave, posljednji put zaposlenima u Državnom inspektoratu na
sjednici 7. studenog dok je štrajk prosvjetara bio u punom
jeku.
”Dakle, to je utemeljno na nekoj složenosti poslova, a koja je
procijenjena. Tu nema neke apsolutne pravde. Mi smo vidjeli u
praksi da je vlada to mijenjala, to se vrlo brzo pripremi, u
nekih dva tjedna”, kaže Ivan Koprić, Pravni
fakultet u Zagrebu.
Učitelji su ipak čekali dva mjeseca. Najveći i najduži
štrajk u povijesti Hrvatske prvo je bio cirkularan – po
županijama.
”U svakom trenutku možemo proglasiti da ćemo
imati frontalni udar u cijeloj Hrvatskoj. Radit
ćemo stalan pristisak da shvate da ovo moraju ispuniti”,
kazao je početkom listopada Branimir
Mihalinec, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim
školama.
Dok smo gledali prazne školske klupe, premijer si je sam
zakomplicirao život kada je u Saboru izrekao: ”U tri vala
povećanje po dva posto, svima!”
Time, naravno, nije postigao ništa jer su sindikati odmah
prepoznali problem. Pa su se premijeru pojavili pod prozorom i
zapjevali bećarac. I štrajk se samo intenzivirao.
“Htjeli su nas slomiti, a samo su nas osnažili”, kazala
je Sanja Šprem, predsjednica Sindikata
hrvatskih učitelja.
Nakon što ih je ignorirao i puštao druge da s njima pregovaraju,
premijer je pomislio da će biti efekta ako jednostavno stane pred
njih. No, uporno mu se moralo objašnjavati u čemu je ključni
problem.
A onda, prije točno tjedan dana stvar je kulminirala, nastavnici
iz cijele zemlje u više od 200 autobusa stigli su u Zagreb.
Prosvjetari su postali prosvjednici. Na trgu se skupilo 40 tisuća
ogorčenih ljudi.
“Istovremeno osjećam stid jer su me oni najgori u
društvu natjerali da se ustanem u 3 i vozim i javno se
izložim umjesto da sam u učionici ili doma sa svojom djecom”,
kazao je tada Luka Žužul, profesor
povijesti.
Čak ni suočen s prizorom prepunog trga, premijer toga dana nije
odstupao. Ostaje pitanje jesu li trebala proći dva mjeseca
pregovaranja i 36 dana štrajka.
“Ono što smo tražili na početku, dobili smo na kraju. Jedini
kompromis na koji smo pristali je dinamika postizanja
koeficijenta 6,11, a za nenastavno osoblje povećanje place 6,11”,
kaže Branimir Mihalinec, Nezavisni sindikat
zaposlenih u srednjim školama.
”Čim je postignut kompromis, napravljeni su ustupci s jedne i
druge strane, ali to se moglo napraviti puno ranije. Mozemo reći
da su sindikati pobjednici jer su dobili ono što su htjeli, ali
nije ni Plenković gubitnik jer se nije doveo u onu situaciju uzmi
ili ostavi”, kaže Krešimir Macan, politički
analitičar.
No, doveo se u situaciju da je prihvatio nešto što je možda mogao
prihvatiti i puno, puno ranije.