Da uvozimo strane radnike u građevini ili ugostiteljstvu nije novost, no uvoz raste i u drugim zanimanjima
Prakasha
Bk iz Nepala, zvanog Tri, upoznali smo dok
je šest tisuća kilometara od doma usitnjavao masnoću za
čvarke. Zajedno s kolegom mesarem Thalom
Bahadurom Ghartom zvanom Četri, također iz
Nepala, čine dvoje od ukupno 17 Nepalaca koji
su došli u Petrijevce raditi u mesnice Ravlić.
Plaća im je četiri tisuće kuna. Za isti posao u Nepalu
bili su plaćeni 1200 kuna, odnosno tri i pol puta manje.
“Dobro je ovdje. Svi nam pomažu. Lijepo je i učimo nove stvari.
Radimo osam sati na dan”, kaže Thal Bahadur Ghart
Chhetri iz Nepala.
“Lijepo mi je ovdje jer je lagano i imam normalan posao. Jako mi
se sviđa”, kaže Prakash.
Više ne uvozimo samo građevinare
Da uvozimo strane radnike kako bi radili u građevini ili
ugostiteljstvu i turizmu nije novost. No sada se trend prebacio i
na druge djelatnosti.
“Već se dugo mučimo s pronalaskom kvalificiranih mesara. Kada smo
uvidjeli taj problem, počeli smo tražiti rješenja te smo u skladu
s tim pokrenuli vlastite projekte tipa stipendiranje,
zapošljavanje umirovljenika i slično, međutim ni to nam nije
pomoglo da dođemo do potrebnog broja radnika, pa smo se odlučili
na uvoz radne snage”, govori Ivana Ravlić
Devlet, izvršna direktorica Mesne industrije Ravlić.
Prijavili su se za kvotu uvoza stranih radnika i javili lokalnoj
agenciji za zapošljavanje.
“Što se tiče uvjeta, njihova plaća je u rangu naših pomoćnih
mesara. Osim toga, kao poslodavac osiguravamo im smještaj, topli
obrok i prijevoz od njihovog smještaja do mjesta rada”, kaže
Devlet.
Prakash i Thal rade sve što treba. Važu svinjske polovice,
pripremaju i razvrstavaju meso. Njihov šef ima samo riječi
hvale.
“Vrlo smo zadovoljni s njima. Imamo malo jezičnih barijera, ali
sporazumijevamo se putem engleskog jezika. Vrlo su dragi,
sposobni i vrijedni ljudi, rade sve što treba napraviti – i rade
bez ikakvog prigovora. Vrlo smo zadovoljni”, kazao
je voditelj
rasjekaone Goran Miljić.
Jezik im je najveći problem
Ovdje su, uz njih, radnici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i
Mađarske. Baš zato je najveća prepreka – jezik. Sporazumijevaju
se na sve načine.
“Rukama i nogama ponekad, s time da Četri zna malo engleski,
jedino mu je naglasak čudan, pa i engleski jezik slabo razumijem,
a i konstrukcija same rečenice je malo drukčija”, kazao nam je
mesar Siniša Babić koji svakodnevno radi s Nepalcima.
Rijetki govore engleski, s druge strane, nepalski ne govori
nitko.
“Sada učimo hrvatski jezik tako da je sve dobro. Prvi tjedan
nakon dolaska smo se osjećali drukčije jer nismo znali jezik, a
samo nekoliko ljudi ovdje zna engleski jezik. Znali smo se
osjećati loše radi toga, no sada je sve u redu”, govori
nam Bahadur.
Popravili demografsku sliku
U Petrijevcima živi oko 2000 ljudi. Što znači da je 17
novopridošlih stanovnika popravilo demografsku sliku malog
slavonskog mjesta za gotovo 1 posto.
“Susjedi su super. Ne znaju puno engleskog i teško ih je
razumjeti te im možemo samo reći bok. Naša stanodavka nam pomaže.
Došla je ovdje i pitala nas ako nam što treba i jesmo li dobro?
Puno nam je pomogla”, Bahadur.
Smješteni su u unajmljenoj kući.
“Mi smo svi braća tako da nam prostor nije premalen. Lako nam je
biti u malom smještaju. Nije malo, mi volimo obitelj”, kaže
Bahadur te dodaje kako se svakodnevno čuje s majkom i
ocem te sestu koja je u Japanu, kao i onom u Nepalu.
“Pitaju me da li mi je dobro ovdje. Kažu mi da se vratim ako mi
nije dobro. Ja im kažem u redu i da mi je za sada ovdje dobro”,
kaže Bahadur.
Slobodno vrijeme većinom provode doma. Glavna zanimacija im
je kuhanje. Hrvatska im je hrana dobra, no nešto joj,
kažu, nedostaje. Vjeruju kako su to začini kojima ona nepalska
itekako obiluje.
Imamo i radnike iz Indije
300 kilometara zapadnije novi su dom pronašli njihovi
susjedi.
“Moje je ime Ankita, dolazim iz Indije, Mumbaja i radim za tvrtku
Zarja”, govori Indijka Ajit Ankita
Denkar, a s njom u tvrtci radi i
Indijac Irfan Mohamad
Bhavikatti. 30-godišnji Irfan i 27-godišnja Ankita dvoje
su od 18 Indijaca koji u Svetoj Nedelji beru rajčice.
“Oduvijek sam htjela otputovati izvan Indije, to mi je djevojački
san i sada mi se ukazala prilika. Moj ujak mi je rekao da postoji
agencija u Europi i da bi trebala pokušati, stoga sam pokušala”,
kazala nam je Ankita.
Mohamad kaže
kako ga je, prije nego je došao, bilo izuzetno strah naše
klime. “Samo sam o klimi razmišljao. Netko mi je
rekao da je ovdje vrlo hladno i da stalno pada snijeg. Kada sam
došao, vidio sam da je tu lijepo i da je dobra klima. Bojao sam
se da će stalno sniježiti, kao u Švicarskoj”, kaže Irfan
Mohamad Bhavikatti.
Ovdje im se
sviđa, no tranzicija je bila teška. “Osjećala sam se
usamljeno. Pitala sam se kako ću izaći? Ima puno ljudi i neki ne
znaju engleski jezik. Bilo mi je teško, ali sam sada u redu”,
govori nam Ankita.
Dolaze u grupama
U “Rajske rajčice” Indijci dolaze u grupama, još od svibnja. Rade
za četiri tisuće kuna, a među prvima je došla Nazrin Timmapur. Posao
koji ona radi, na vrhu staklenika, inače rade najvještiji. Berači
to počnu raditi nakon godinu dana.
“Ja sam brza, prebrza. Tek sam dva tjedna ovdje. Radila sam
mjesec dana dolje. I nakon mjesec dana rekli su mi: Imaš novi
posao, radit ćeš to. Ja sam rekla: u redu, mogu to. Ljudi su
ovdje jako dobri jer se brinu o meni. Stvarno su jako dobri,
predobri”, govori nam Nazrin.
U
Svetoj Nedelji ista priča kao u Petrijevcima. Nisu mogli pronaći
radnike, pa su morali posegnuti u inozemstvo.
“Ove godine, s obzirom da smo proširili kapacitete za 100 posto,
morali smo za duplo povećati kapacitete radnika, a kako je na
tržištu radne snage nestašica domaćih ljudi, jednostavno nismo
mogli na nikakav naći doći do domaće snage i morali smo pokušati
druge alternative”, kaže Zvonimir Belić,
direktor tvrtke Rajska Rajčica.
Smještaj hostelu
Sada su svi smješteni u hostelu u Samoboru jer teško pronalaze
privatni smještaj.
“Smještaj u hotelima i hostelima je skup. Kod nas još nema drugih
alternativa da se smjeste u kuće ili apartmane za smještaj
radnika”, kaže direktor
tvrtke Rajska Rajčica.
Njihov život ovdje potpuno je drukčiji od onog u Indiji. Irfan je
tamo radio kao snimatelj i ima i svoj Youtube kanal.
“Prvo napišemo scenarij i razgovaramo o ulogama. Onda snimamo
s time da često ponavljamo scene”, kaže Irfan.
Svima je tu lijepo jer je čisto, ali nedostaju im dom i
obitelj. To je zajedničko svim našim sugovornicima. Jer su
morali ostaviti sve u potrazi za boljim životom za sebe i svoju
djecu.
“Želim im omogućiti bolju budućnost. Ne želim da imaju život
kakav sam ja imala. Ne želim da trebaju to sve proći, želim da im
bude lakše. Da imaju bolje poslove i da idu na fakultete”, govori
nam Nazrin.
Platili da dođu ovdje
Agencije u Indiji i Nepalu ovim su ljudima naplatile između
tisuću i sedam tisuća dolara da dođu ovdje i imaju priliku
za bolji život. Dolaze iz toliko siromašnih zemalja da im je
Hrvatska upravo to – Obećana zemlja. Ona Hrvatska iz koje su
mnogi otišli iz istih tih razloga.
“U Indiji stalno moramo raditi. Od 10 ujutro do 9 navečer i ne
možemo provoditi puno vremena s obitelji. Ovdje imaš puno
slobodnog vremena. Ali obitelj je tamo tako da moraš napraviti
kompromise, to je život”, kaže Irfan.
Život u kojem je plaća od pet tisuća kuna dvostruko,
trostruko ili čak četverostruko veća od one koju zarade kod kuće.
Za razliku od mnogih Hrvata, oni Hrvatsku vide kao zemlju snova i
prilika…