Slavonski voćari godinama ukazuju na brojne nelogičnosti zbog kojih njihov vrijedan rad biva ugrožen, a bavljenje voćarstvom neisplativo.
Na mail adresu naše redakcije stiglo je pismo u kojem jedan voćar
koji je želio ostati anoniman, sumira stanje koje je za njega i
njegovu obitelj postalo neizdrživo. Njegovo pismo prenosimo u
cijelosti.
“Riječi pjesme koja kaže “Slavonijo što si kome kriva?” sve
češće odjekuju među slavonskim narodom, ali bez zvuka tambure.
Ovih dana zvonko odjekuju i u mojoj glavi. Zato sam i prisiljen
reći ono što mi je na duši, ne samo ovu godinu, već i mnoge
godine koje su joj prethodile. Ovo nije nova priča, ovo je samo
još jedna u moru priča slavonskog seljaka kojeg je zaboravio i
zapostavio sustav. Ako imamo pravo nadležnim tijelima anonimno
prijaviti neki počinjeni zločin, onda se ja u ovom trenutku
pozivam na to pravo i želim ostati anoniman.
Mnoga nepca uživaju u štrudlama, soku, vinu, likeru, džemu i
kompotu od višnje, no na mom nepcu to je postao gorak okus. 1600
stabala koje moja obitelj i ja vrijedno obrađujemo zadnjih 15
godina imaju velike šanse da sljedeće godine ostanu ne bez svog
gospodara, već bez svog sluge. Vrijeme uloženo u podizanje i
obradu nasada do ubiranja ploda je nepovratno i za time ne žalim,
jer sam to radio iz ljubavi. U tome nisam pogriješio, jer sam
imao pouzdane i iskrene namjere. Isto kao što sam i svoju djecu
hranio i odgajao da postanu ljudi koji će uroditi punim plodom.
Ono u čemu sam pogriješio je to što sam oboje, djecu i nasad
višanja, podizao i hranio u pogrešnoj državi. Državi koja
obećava, a ne ispunjava, državi koja potiče, a ne osigurava,
državi koja skrbi, a ne mari. O tebi, o meni, o našoj djeci i o
našoj zemlji. Ovo nije prvi put da sam bio primoran učiniti
određene korake. Na vlastitu inicijativu prije tri godine
uspostavili smo Udrugu višnjara u nadi da ćemo zajedičnim snagama
moći uspješnije preživjeti na tržištu, no na moju žalost i žalost
svim nas čiji smo članovi to se nije dogodilo. Udruga nije
uspjela stvoriti bolje uvjete otkupa uz mnoge iscrpne pregovore
sa raznim otkupljivačima. Tako da se svake godine višnjari pred
doba berbe kao rakova djeca razbježe kod kojekakvih otkupaca
trčeći za obećanom lipom više, a oni najuspješniji postižu
maksimalnu cijenu od samo 3,5 kn po kilogramu za prvu klasu. Plod
višnje, kao i mnogi drugi, nema vremena čekati zadovoljavajuću
nominalnu vrijednost, što naše tržite debelo iskorištava.
Pregovori kasne, a obećanja traju dok prva višnja ne dobije
crvenkastu boju. Od toga trenutka, karte su isključivo u rukama
nakupaca i oni određuju sva pravila igre.
Stavljajući iz godine u godinu sve troškove obrade,
održavanja mehanizacije i procesa same berbe na papir, shvaćam da
posao koji mukotrpno i samostalno u krugu obitelji radim nije
profitabilan, rashodi su mnogo veći nego prihodi. Štoviše svake
godine taj omjer je sve veći, rashodi rastu, a prihodi se
umanjuju. Da bi ova priča imala pokriće navesti ću svoje rashode
kroz proteklu godinu za površinu voćnjaka koji ja obrađujem,a
čiji sam broj stabala ranije spomenuo. Zaštita od nametnika 1.000
kn, gnojidba tla 7.000 kn, špricanje 12.000 kn, gorivo 5.000 kn,
popravci i održavanje mehanizacije 9.000 kn, kupnja 20%-tnog
udjela strojnog berača 17.000 kn, popravci istoga 6.000 kn i kao
šećer na kraju berba 17.000 kn plus transport višnje do
otkupljivača 4.000 kn. Ugrubo, zbroj svih troškova iznosi oko
75.000 kn, ne račujajući niti jedan sat moga rada i rada moje
obitelji, a kao što sam već spomenuo, sve operacije do berbe
obavljamo samostalno. U najboljoj godini kilaža višnje koja
uvijek postigne prvu klasu iznosi oko 18 tona, a jednostavna
matematika kaže da je to oko 63.000kn. Tako da moja godišnja
“dobit” iznosi 10.000 do 15.000 kn negativne vrijednosti. Pitanja
koje si ja sada na kraju sezone ovako iznemogao, fizički,
psihički i financijski, postavljam su sljedeća: Kako netko drugi
može doći i odrediti cijenu proizvoda koji sam sam proizveo, ni
približno njene stvarne vrijednosti? Što ova zaspala država radi
po pitanju toga da zaštiti malog poljoprivrednika? Te, tko
kontrolira otkupljivače u cijelom tom procesu? Iste te
otkupljivače koji se žale kako ni oni nemaju zaradu, a svake
godine povećavaju količinu otkupljenih višanja. Kad već stojimo u
istoj obući, zašto meni ne pada na pamet prošititi svoj
nasad?
U uređenim državama gdje otkupljivači sami obavljaju berbu sa
vlastitom radnom snagom i mehnizacijom na nasadima čije višnje
otkupljuju, plaćajući cijenu neizmjerno višu (Njemačka oko 1euro
po kg) nego što je ova koju mi postižemo dovozeći im višnju na
prag. A sama isplata istih nam se odvija u nekoliko rata, nekad
kapajući i kroz cijelu godinu. U ovih 15 godina rada svašta sam
proživio, no kažem, da nemam ljubavi prema tome, ne bi ni počeo
sa ovim uzgojem. No sada sam došao do zida. Do toga da nakon
berbe nemam dovoljno prihoda ni da otklonim kvarove koji su
nastali na strojevima. Višnjari kojima sam okružen i ja sam,
možemo samo na sve ovo podvući crtu i donijeti odluku koju su već
mnogi donijeli “Sve ću prodat sutra…” ako nađemo nekoga tko je
dovoljno lud da se upusti u ovo beznađe što ga oni nazivaju
hrvatska poljoprivreda.”