Dan neovisnosti – Dvadeset godina slobodne Hrvatske

Premda Hrvatska ove godine proslavlja 20 godina svoje neovisnosti, ovo će biti tek deseti put da hrvatski građani 8. listopada ne rade, odnosno da obilježavaju dan koji je tek naknadno postao državni blagdan.

Premda Hrvatska ove godine proslavlja 20 godina svoje neovisnosti, ovo će biti tek deseti put da hrvatski građani 8. listopada ne rade, odnosno da obilježavaju dan koji je tek naknadno – 10 godina nakon što se i dogodio – postao državni blagdan.

U povijesnim udžbenicima ostaje zapisano kako je toga dana 1991. godine Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama ondašnje SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da RH više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje zajedničke države, te da ne priznaje valjanim ni jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije.

Radi se nedvojbeno o značajnoj odluci najvišeg zakonodavnog tijela RH, donesenoj nakon što je prethodnoga dana istekao tromjesečni moratorij na jednu raniju odluku – onu o suverenosti i samostalnosti od 25. lipnja iste godine. Naime, stupanje na snagu Odluke o samostalnosti države Hrvatske odgođeno je za tri mjeseca na zahtjev tadašnje Europske zajednice kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem. Istoga dana kada je istekao taj moratorij i kada je Hrvatska de facto postala samostalna država, zrakoplovi JNA raketirali su Zagreb i Banske dvore, u kojima je bilo smješteno tadašnje državno vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Zbog tih okolnosti i ratne psihoze te straha od mogućih novih zračnih napada na Zagreb, povijesna sjednica čak triju tadašnjih saborskih vijeća održana je 8. listopada 1991. godine u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu. Bilo je to prvi put u višegodišnjoj povijesti Hrvatskog sabora da sjednica najvišeg predstavničkog tijela hrvatskog naroda nije održana na Markovom trgu, nego na izmještenoj lokaciji.
To je povijest.

Škrabalov dan

Međutim, prvih deset godina hrvatske neovisnosti taj se dan uopće nije slavio. Naime, u godinama rata i poraća, ili bolje rečeno, u vrijeme vladavine prvog hrvatskog predsjednika, “rođendan” Republike Hrvatske bio je 30. svibnja – točnije dan kada je 1990. konstituiran prvi višestranački Sabor. Taj je dan izabran kao službeni rođendan hrvatske države jer je zapravo označio ozakonjenje dvostruko potvrđene političke volje hrvatskih građana (na slobodnim izborima 22. travnja i 6. svibnja 1990. te na referendumu 19. svibnja 1991. na kojemu je 94 posto građana glasovalo za neovisnost). Kao takav, smatrao je Tuđman, taj je dan bio dostatan uvjet za stvaranje i međunarodno priznanje nove hrvatske države, te najprikladniji dan za najveći državni blagdan.

I tako je bilo sve do 2002., kada je nova vlast predvođena SDP-om, a na prijedlog nedavno preminulog “liberala” Ive Škrabala, jedan rođendan zamijenila s čak dva druga. Umjesto 30. svibnja Dan se državnosti premjestio na 25. lipnja (kada je Sabor donio odluku o raskidu svih sveza sa SFRJ), a uz njega se uzročno-posljedično nadovezuje i 8. listopada, kada je na tu odluku istekao moratorij. Tragično kao i sve što se događa u ovih 20 godina hrvatske samostalnosti, 30. svibnja više nije državni blagdan, nego samo tzv. dan sjećanja, odnosno Dan Hrvatskog sabora, kada zastupnici smiju i ne raditi i kada smiju popiti i pojesti više nego inače. Nažalost, taj se dan u ostalom puku više uopće ne obilježava. Pao je u zaborav kao, primjerice, i nekadašnji Dan Republike (najveći praznik i rođendan ondašnje jugoslavenske države) koji se slavio kao nigdje u svijetu čak dva dana. No vratimo se ipak hrvatskom Danu neovisnosti.

Povijesne “zbiljnosti”

I danas, 20 godina kasnije i 10 godina otkako ga slavimo, ovakav Dan neovisnosti predstavlja u neku ruku ipak “neželjeno čedo”. Osim toga što nije dovoljno dobro suživio među građanima jer je naknadno nametnut, on baš i ne pada u dobro vrijeme. Naime, svi veći i značajniji hrvatski blagdani (Uskrs, 1. svibnja, Dan državnosti, Dan antifašizma, Dan domovinske zahvanosti, Dan pobjede i Velika Gospa) padaju u proljeće i ljeto pa su Hrvatima i zbog lijepog vremena mnogo draži. Može se uvijek nešto spojiti s vikendom pa “skočiti” na more, izlet i slično. Dan neovisnosti u drugom tjednu listopada vrlo rijetko ima ugodno i toplo vrijeme pa se zapravo čini kao nužno zlo.

Osim toga, kakav je to blagdan koji slavi podrumske junake, budimo malo cinični, bez zle namjere, naravno. Naime, ne treba zaboraviti da je tada u jesen 1991. godine u Hrvatskoj već uvelike bjesnio rat. Istočna je Slavonija bila u plamenu; Vukovar i njegovi heroji grčevito su odolijevali napadu JNA i četnika, na Osijek je dnevno padalo stotine granata, hrvatski su branitelji na prvim crtama krvlju, slabo naoružani branili netom stvorenu državu od velikosrpske agresije.

Iz tog vremena je poznata i priča o dvije Hrvatske. One koja je ratovala i one koja to (srećom) nije. I dok su neki gradovi poput Vukovara doslovce sravnjeni sa zemljom, Zagreb je doživio tek nekoliko “solidarnih” zračnih uzbuna i dva prava napada. Prvi 8. listopada 1991., kada je pokušan atentat na tadašnje hrvatsko državno vodstvo koje se tog trenutka nalazilo na sastanku u Banskim dvorima s tadašnjih predsjednikom jugoslavenske vlade Antom Markovićem, i drugi 1. svibnja 1995., kada je u znak odmazde za “Bljesak” Milan Martić zapovjedio raketiranje samog središta glavnog grada.

I dan-danas se nagađa zašto tada, kada je proglašena neovisnost, čime je i definitivno završeno hrvatsko osamostaljenje, u Ininoj zgradi nije bilo i predsjednika Tuđmana, bez kojeg u devedesetima nije mogla proći ni jedna važnija odluka. To više jer je u to doba sve važnije državne odluke po slovu Ustava donosio Predsjednik Republike, a ne Sabor.

Neki povjesničari smatraju vrlo znakovitim što na tom podrumskom zasjedanju Hrvatskoga sabora kada se glasovalo o usvajanju Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH nije prisustvovao gotovo nitko od tadašnjih članova Vrhovništva na čelu s predsjednikom Tuđmanom. Dio njih uopće nije došao na to zasjedanje, a drugi dio, uključujući i tadašnjega predsjednika Sabora Žarka Domljana, napustio je podrumsku dvoranu INA-e neposredno prije prihvaćanja te povijesne odluke, prepustivši sve i danas neuništivom i sveprisutnom u hrvatskim povijesnim zbiljnostima Vladimiru Šeksu. Tadašnji predsjednik predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić toga je dana bio u Bruxellesu. I tako je Šeks pokupio slavu.

[span class=camera]POGLEDAJTE: Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Osijeku (2011.)[/span]

Što je od svega ostalo?

O motivima izostanka predsjednika Tuđmana s tog ključnog skupa kojim je Hrvatska konačno razvrgnula sve državnopravne veze s Jugoslavijom može se tek nagađati. Tuđmanov savjetnik u to vrijeme, sociolog dr. Slaven Letica, jednom je prigodom kazao kako mu je predsjednik Tuđman 1997. rekao kako se on “nije htio skrivati u podrumu dok su ljudi diljem Hrvatske ginuli”. Letica tvrdi da mu je Tuđman još rekao: “Želio sam pokazati JNA da ih se ne bojimo!”.

No, Tuđmanovi kritičari i zagovornici Škarabalovog blagdana smatrali su kako te Tuđmanove tvrdnje nisu baš logične jer je on mogao proglasiti razvrgnuće svih veza s komunističkom Jugoslavijom i na nekom drugom mjestu, obratiti se građanima preko TV ekrana, kako je nerijetko činio. Možda odgovor leži u činjenici što se i poslije tih dana Tuđman i dalje sastajao s tadašnjim predsjednicima republika, a pod okriljem međunarodne zajednice razgovarao o konfederaciji bivših republika. Još se dvije godine kasnije u raznoraznim mirovnim inicijativama govorilo o mogućim konfederalnim vezama jugoslavenskih republika, iako je Hrvatska bila međunarodnopravno priznata država.

Danas, 20 godina kasnije, cinici će kazati kako je sve prožeto simbolikom. Uz zgradu Ine u Šubićevoj, u kojoj se već odavno nalaze samo prateće i marginalne službe, stoji ploča omeđena živicom i ružama s natpisom: “U ovoj zgradi Hrvatski sabor donio je 8. listopada 1991. povijesnu odluku o raskidu državno-pravnih sveza s bivšom državom”.

Danas, 20 godina kasnije, ništa više nije kao tada. Današnje mlade generacije sve manje znaju o tim vremenima, ratu, teškoj borbi za osamostaljenje. Danas se borimo kako preživjeti u slobodnoj Hrvatskoj do ulaska u zajednicu europskih naroda. I da ne zaboravimo. Hrvatska je danas toliko “naša” i samostalna koliko je i sama ta Ina – naša i hrvatska!

Hrvatska je zahvaljujući i tim danima ostvarila tisućljetne snove o državnosti, ali se isto tako izgubila u pretvorbenoj i postpretvorbenoj pljački pa ni danas, nažalost, ne živimo mnogo bolje nego te tmurne i do danas ne potpuno razjašnjene jeseni ’91.

Kako bilo, 8. listopada ostaje blagdan i neradni dan sve dok netko ne odluči drukčije. I baš kao prije 20 godina opet, nažalost, pada u prohladnu i kišovitu subotu…

[blockquote]Premalo držimo do svog Dana neovisnosti

Mnogi narodi svijeta obilježavaju svoje nacionalne rođendane. Amerikanci imaju svoj Dan nezavisnosti, kada doslovce nema mjesta i kuće na kojoj nije istaknuta zastava ili neki drugi nacionalni simbol. U Hrvatskoj će za ovaj dan biti tek koja zastava na državnim ustanovama i na pokojoj kući. Francuzi svoj nacionalni praznik, Dan pada Bastilje, uvijek, pa čak i u najtežim kriznim vremenima, obilježavaju velikim paradama. Mi ćemo svoj jubilarni dan vjerojatno obilježiti tek polaganjem vijenaca i jednom svečanom sjednicom za “vrhušku”. Koliko zapravo držimo do našeg Dana neovisnosti svjedoči i jedan ne tako davni primjer. Prije nekog vremena na jednom kvizu državne televizije (HRT-a) natjecatelj je izbačen jer nije znao kada je Dan neovisnosti. Na žalost ili na sreću, on je točno odgovorio – 8. listopada, ali autori kviza su tvrdili kako je to 25. lipnja. I sve ozbiljnije ankete na tu temu u Hrvatskoj do sada su dale poražavajuće rezultate, što vjerojatno nije samo posljednica neznanja nego i potpune nezainteresiranosti.

Napad na Banske dvore naredio Hrvat iz JNA

Jedan od paradoksa poznatog napada na Banske dvore 1991. je i činjenica da je zapovjednik “Ratnog vazduhoplovstva i Protiv-vazdušne obrane” tadašnje JNA bio Hrvat Zvonko Jurjević. Vrh jugoarmije u svom ciničnom stilu negirao je taj napad tvrdeći kako je Tuđman postavio plastični eksploziv koji je aktiviran u trenutku preleta aviona JNA preko Zagreba. Slično su govorili i prilikom napada na Dubrovnik, objašnjavajući da grad ne gori od njihovih projektila, nego da “Hrvati pale gume”. Neki srpski izvori dandanas tvrde kako napada na Zagreb uopće nije ni bilo, nego ga je Hrvatska inscenirala kako bi optužila JNA i proglasila neovisnost.

Velika gužva u podzemlju

Nevjerojatno je malo povijesnih izvora i dokumenata koji ozbiljno obrađuju događaje iz “podruma” u Šubićevoj. Od onih rijetkih preživjelih neposrednih sudionika, iako je prošlo samo 20 godina, nitko ne može objasniti kako se u jednoj nevelikoj dvorani mogao skupiti čak 351 zastupnik, koliko je tada Sabor RH imao. Za razliku od današnjeg jednodomnog (sa 151 zastupnikom) tada je Sabor bio trodoman: Društveno političko vijeće imalo je 80 članova, Vijeće općina 115, a Vijeće udruženog rada 156 članova.
Nova je vlast 2002. godine, predvođena SDP-om, a na prijedlog Ive Škrabala, jedan rođendan zamijenila s čak dva druga
Umjesto 30. svibnja, Dan državnosti premjestio se na 25. lipnja, a uz njega se uzročno-posljedično nadovezuje i 8. listopada, kada je na tu odluku istekao moratorij[/blockquote]

Dražen BOROŠ (Glas Slavonije)