U ponedjeljak, sedmog siječnja, vjernici pravoslavne vjere su u Hrvatskoj proslavili Božić. Božiću je prethodio Badnjak, a već nekoliko godina za redom pozornost javnosti plijeni njegova proslava u Borovu Selu. Tako smo i ove godine svjedočili proslavi koja je u jednom trenutku eskalirala međusobnim nasiljem njezinih (vjerojatno alkoholiziranih) sudionika.
Ikonografija na tim proslavama uvijek uzburka duhove, pogotovo među braniteljskom populacijom. Ipak, prema zakonima Republike Hrvatske, svim nacionalnim manjinama, pa tako i srpskoj, zajamčena je sloboda u izražavanju vjerskih i kulturnih običaja, sve dok nema narušavanja javnog reda i mira te vrijeđanja moralnih osjećaja ostalih građana. Šajkače, tri prsta, pa i srpske zastave (sve dok su istaknute uz hrvatske) nisu ništa sporno budući da spadaju u sastavni dio srpske nacionalne baštine. Dakle, po slovu zakona – sve je legalno, i Srbima takve proslave nitko ne smije spočitavati.
No, tu dolazimo do ključnog problema – jesu li takve proslave jednostavno prikazivanje kulturnih i vjerskih običaja ili je zapravo riječ o žestokim provokacijama? Iako u samim proslavama (uglavnom) nema ništa sporno, nameće se pitanje zašto je od obiteljskog blagdana kao što je Božić potrebno raditi javnu paradu i zašto se vjerski običaji moraju parafrazirati kroz nešto što graniči s čistim nacionalizmom.
A čisti nacionalizam, pogotovo srpski, ne može nikako biti dobar, pogotovo u područjima koja su bila zahvaćena ratnim djelovanjima i gdje su ratne rane još uvijek svježe. Takvo što nije nikakva podrška putu normalnog suživota i stoga bi institucije Republike Hrvatske trebale reagirati. S druge strane, današnja je situacija takva da je teško definirati granicu gdje bi reakcija nadležnih institucija ostala u domeni prava nacionalnih manjina, a kada bi ju prešla, to bi zasigurno izazvalo brojne diplomatske posljedice.
Naposljetku, jedini logičan zaključak koji se nameće o tim proslavama jest da bi Srbi sami trebali poznavati granicu dobrog ukusa. Teško je pronaći primjer da se za vrijeme proslave Božića po gregorijanskom kalendaru igdje u Hrvatskoj organiziraju povorke sa hrvatskim nacionalnim obilježjima. Razlog tomu je zasigurno što Hrvati kao matični narod u ovoj državi nemaju potrebu za nametanjem svojeg nacionalnog identiteta ostalim građanima Republike Hrvatske, već im je bitnije Božić proslaviti dostojanstveno i u krugu svojih najmilijih.
Također Srbi moraju biti svjesni asocijacija koje pobuđuju takvim proslavama, pogotovo s ćiriličnim natpisima “Vukovar” na srpskoj trobojnici, ili čak slavljenju Božića u četničkim uniformama kao što je bio slučaj prošle godine u Mirkovcima. Tu se zasigurno ne može govoriti o slučajnostima i izdvojenim slučajevima, već je očito riječ o ekscesima koji se ponavljaju. Žalosno je što takvim pojedincima nedostaje pijeteta prema svim žrtvama Domovinskog rata ili ljudima koji su izgubili najmilije pod takvim obilježjima. U najmanju ruku, ti pojedinci bi barem trebali imati ono nešto što obilježava svakog časnog i ponosnog čovjeka – poštovanje prema boljem, u ovom slučaju pobjedničkoj Hrvatskoj vojsci!
Teško je o ovoj temi govoriti i ne izaći van okvira političke korektnosti, a u krajnjoj liniji i van okvira legalnosti. Stoga bi samo htjeli poručiti našim sugrađanima srpske nacionalnosti da ipak stave obiteljski karakter Božića ispred nacionalnog, a ako već moraju isticati nekakva nacionalna obilježja – onda neka to budu zastave Republike Hrvatske, države u kojoj žive, koja ih hrani i čiji su oni sami državljani!
TEKST: M.B. (SiB.hr)