Internet dugo vremena nije gorio kao nakon utakmice između Hrvatske i Češke. Razlog tomu je desetak baklji koje su završile u kutu terena na stadionu u Saint-Étienneu.
Repriza događaja u Milanu opet je podjelila hrvatsku javnost, internet je pun poziva na sakaćenje i ubojstva, ministar policije iste abolira, brat sa bratom ne razgovara jer jedan ne može shvatiti zašto bi itko htio elitni tim Hrvatskog nogometnog saveza izbaciti sa manifestacije nad kojom se nadvija sjena optužnice za milijunske financijske malverzacije, namještanje rezultata, iznudu i rekt, dok drugi apsolutno opravdava taj agresivni čin i gleda ga kroz prizmu oživljavanja mrtvaca u kasnom stupnju raspadanja koji se naziva hrvatski nogomet.
U takvoj je situaciji teško ostati pribran i hladne glave. Čovjek se zapita koji je pravi put, onaj vlastitog mišljenja ili društveno prihvatljive kolektivne svijesti. U ovom članku ćemo se stoga pokušati držati istine i suhoparnih činjenica te analizirati koji je uzrok posljedice koju smo gledali u Francuskoj.
Brojni su članci i eseji ispisani na temu navijaštva i huliganizma. Mi ih nećemo replicirati, dovoljno je samo pretražiti isječke emisija nakon primjerice prvosvibanjskih nereda 2010. godine na Maksimiru, potražiti što je izjavio ili napisao primjerice sociolog Benjamin Perasović ili jednostavno baciti oko na navijačke web stranice ili forume.
Ipak, gledajući širu perspektivu, nameće se zaključak da je huliganizam u Hrvatskoj iz godine u godinu sve manje prisutan, na stadionima praktički više ne postoji, a mimo stadiona mu svjedočimo par puta godišnje, uglavnom sporadično na autocestama kada se mimoilaze dvije navijačke skupine. Istovremeno, upravo u zemljama koje mnogi zazivaju (Njemačka i Engleska, op.a.), huliganizam sve više jača.
Primjetit ćete kako nismo naveli baklje kao primjer huliganizma, a razlog tomu je što svatko objektivan može uočiti sličnost između metodologije punjenja državnog proračuna u obliku izmišljenih, nepotrebnih pa i opasnih po život prometnih propisa, kažnjavanja za ispijanje i najmanje količine alkohola na javnom mjestu te paljenja baklji na navijačkim tribinama.
Prve su baklje u Hrvatskoj zapaljene sredinom prošlog stoljeća, a tijekom slijedećih šezdesetak godina nikada nije zabilježen niti jedan slučaj teže ozlijede na hrvatskim stadionima zbog njih. Još devedestih baklje su paljene i na tartan stazama od strane navijača što je u prijenosu i medijima predstavljeno kao vrhunski dekor. Iste reakcije je pobuđivalo i paljenje na tribinama. Svaki prijenos je vrvio od epiteta kojima su se hvalile bakljade. Mnoštvo njih je organizirano u dogovoru s policijom i upravama klubova i apsolutno ništa nije bilo sporno. Već nakon novog milenija postale su tabu tema, rezervirane tek za pojedine igrače i visoke nogometne dužnosnike koji su ih palili u terenu nakon važnih pobjeda i proslava naslova. U rukama svih ostalih su postale simbol primitivizma i divljaštva.
No, zanimljivo je pogledati sva ostala događanja oko hrvatskog nogometa koja su mediji i javnost stavili u ladicu stadionskog huliganizma, i objektivno su ona sadržavale gotovo sve elemente klasičnog divljaštva, osim jedne stvari. A to je priča koja je iza njih stajala. Tu su priču dvadeset godina pisali ljudi iz vrhuške Hrvatskog nogometnog saveza.
To je bila priča puna glamura, banketa, orgija, Ciganskih svirača, Bentleya i Rolexa. A onda su zadnji tom te priče počeli pisati navijači… Pisali su ga prosvjedima ispred Udruge prvoligaša, ispred maksimirskog stadiona, ispred Ministarstva obrazovanja i sporta. Pisali su ga peticijama za smjenu Zdravka Mamića, pisali su ga udrugama Naš Hajduk i Zajedno za Dinamo. Pisali su ga zajedničkim navijanjem na istočnoj tribini Maksimira. Pisali su ga prosvjedom na splitskoj rivi, pisali su ga Kodeksom, pisali su ga bojkotom. Pisali su ga press konferencijama, prosvjedima u Vukovaru i Škabrnji, raskrinkavanjem financijskih malverzacija na koje su se oglušile nadležne institucije. Pisali su ga uedjinjavanjem kada su uvedeni vaučeri.
Pisali su ga i verbalnim i tjelesnim napadima na ljude iz vrha HNS-a, od Temišvara, preko Osijeka i Zagreba do Splita. Sve je bilo popraćeno kritikom javnosti. A danas svjedočimo kako javnost osuđuje bakljaše iz Francuske te im predbacuje zašto nisu isprobali druge metode, metode koje smo gore nabrojali. Metode koje su popljuvali isti oni koji ih pljuju i danas.
Pisali su ga bakljama u Milanu, i konačno bakljama u Saint-Étienneu. Ta priča puna teških tema, gnjusoba, uspona i padova, sumnjivih ličnosti, nasilja, beskompromisnosti i teške borbe za iscjeljenje i katarzu hrvatskog nogometa nije bila lako štivo. Čak štoviše, mnogima intelektualno nedostižno.
Ipak, pokušat ćemo pojednostaviti stvari na banalnu razinu.
Kako se može smatrati svetinjom reprezentacija nad kojom su se kao nad kurvom izredale persone opterećene kaznenim i prekršajnim prijavama za utaje poreza, premlačivanja i vrijeđanja?!
Kako se može smatrati svetinjom momčad koja predstavlja sve najbolje od hrvatskog nogometa, hrvatskog nogometa gdje je jedan klub ubio većinu drugih, gdje isti taj klub ima svoju sestrinsku podružnicu koja u zadnjoj utakmici protekle sezone kao domaćin daje slobodan ulaz svima i poziva na proslavu novog naslova prvaka drugog kluba?
Kako se može smatrati svetinjom momčad koja danas više ne predstavlja niti jednog jedinog navijača niti bilo koju pozitivnu hrvatsku vrijednost? Momčad koja je postala izlog za prodaju i podebljavanje vrijednosti igrača čije provizije od transfera i dan danas pune džep dopredsjednika Hrvatskog Nogometnog Saveza?
Kako se može smatrati svetinjom momčad koja na svojim prsima ne nosi hrvatski grb, nego grb organizacije čiji je dopredsjednik osumnjičen za pronevjeru 280 milijuna kuna?! Samo primjera radi, godišnji proračun grada Slavonskog Broda iznosi tek mizernih 244 milijuna kuna. Još parodksalnije, taj isti grb organizacije se tijekom ovog Europskog prvenstva nalazi na dresovima plave boje, koji izuzev vodenog otiska kvadratića nemaju niti jedno nacionalno obilježje, nego u mnogočemu podsjećaju na dres Dinama. Iz daljine je nemoguće vidjeti razliku!
Kako se može svetinjom smatrati momčad koja igra pod patronatom HNS-a, koji je član UEFA-e i FIFA-a, organizacija čiji su čelnici Michael Platini i Joseph Sepp Blatter optuženi za višemilijunske pronevjere, iznudu i reket? Ništa čudno s obzirom na prisne odnose sa krimenima iz HNS-a.
Kako se može svetinjom smatrati momčad čiji najbolji igrač postaje svjedok pokajnik (suučesnik koji je manje kriv od organizatora, pa u zamjenu za slobodu odlučuje svjedočiti) jer je kako on sam kaže u torbama nosio novce Zdravku Mamiću.
Oni koji su pobacali baklje u teren ni po jednoj osnovi koju smo gore naveli ne mogu nacionalnu vrstu smatrati svetinjom. Oni su je smatrali svetinjom od 1993. i prvih nastupa, preko Eura 1996. u Engleskoj, pa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. godine, zatim Koreje i Japana 2002. godine, pa sve do negdje 2006./2008. godine kada je nacionalna vrsta posjetila Njemačku i Austriju te potom povukla vagone običnih navijača, mahom iz emigracije, rekli bi zlobnici onih koji uporno na izborima spašavaju jednu političku stranku.
Ti isti bakljaroši su proputovali stotine tisuća kilometara prateći reprezentaciju u neko davno vrijeme kada je to za mnoge bila čista avangarda, stali na crtu mnogim protivničkim navijačima koji su htjeli napiti se hrvatske krvi, prošli sito i rešeto. A danas ih se proziva da su upravo oni privatizirali reprezentaciju i unišitili zabavu milijunima normalnih Hrvata.
Tužno je što se nitko ne zapita zašto se ne možemo zabavljati svaki dan, mimo Europskog prvenstva, jer je svakome od nas od 30% do 100% zarađene plaće privatizirano od strane države, koja navedena sredstva raspoređuje tamo gdje je potrebno, između ostaloga i u proračun grada Zagreba. Grada Zagreba koji financira milijunskim iznosima maksimirsku ruševinu. Na kojoj igra klub čiji je čelnik optužen za pronevjeru iznosa većeg od godišnjeg proračuna Slavonskog Broda? A koji je dovoljno privilegiran da se u izbornoj noći drugog kruga predsjedničkih izbora zatvara stožer sadašnje predsjednice zbog sastanka s njim, a koji nedugo potom organizira i predsjedničinu rođendansku proslavu?
A gdje još završavaju privatizirani dijelovi naših plaća samo nebo može znati…
Za kraj ovog članka, vratit ćemo se opet u Saint-Étienne. Hrvatski se narod kao nikada do sada digao na noge pozivajući na linč, sakaćenje i ubojstvo navijača koje su proizvoljno pronašli na fotografijama s utakmice. Među njima se nalazi i nekoliko naših sugrađana.
Ekskluzivno donosimo njihovu priču koja se uveliko razlikuje od onoga što nam se servira. Ekipa koju je ministar Vlaho Orepić javno abolirao i naveo kako neće snositi nikakve posljedice za tučnjavu koju su izazvali, nakon pobacanih baklji odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke. Napada u jednom trenutku našeg sugrađanina, koji je prema dostupnim fotografijama u trenutku bacanja baklji bio poprilično udaljen od mjesta s kojeg su bačene, samo zato jer na sebi nije imao dres. Kako se vidi na jednom od videozapisa koji kruži društvenim mrežama, njegovi ga prijatelji pokušavaju izvući ispod nogu divljaka koji su ga srušili na pod tribine i počeli gaziti, a vješto oko fotoreportera stvara priču za povijest. Srećom, za razliku od fotografije koja bilježi trenutak, pojavio se videozapis početka tučnjave na terenu gdje se vidi momak kojeg gaze i njegovi prijatelji koji ga pokušavaju izvući.
Dečki niti su bacali baklje, niti su započeli tučnjavu. Njihov grijeh je to što su kod prvog komešanja pomislili da francuska policija tuče naše navijače, te su im pohitali u pomoć, da bi ih dočekala isključivo kockasta masa, zasula ih uvredama i potom napala jer nisu bili prikladno obučeni kao ostali koji utakmicu doživljavaju poput karnevala.
Osim njih kontaktirali smo i Luku Šilobodeca iz Zagreba, čije su fotografije i statusi sa Facebooka preplavile internet, a mediji ga već pospremili na 20 godina zatvora u Francuskoj zbog optužbi za terorizam.
Luka je već dao demantij u središnjem Dnevniku HRT-a, a nama također potvrdio kako je utakmicu protiv Češke gledao uz roštilj u društvu prijatelja za što posjeduje mnoštvo dokaza. Njegov primjer je svjedočio koliko je malo potrebno da se nekoga pribije na stup srama, bez ikakve provjere. Nitko ga nije u međuvremenu niti pokušao kontaktirati osim ekipe HTV-a. Kako je na najgori način osjetio sve blagodati demokracije i slobode mišljenja koje se kanaliziralo kroz najgore prijetnje i uvrede, angažirao je odvjetnika.
Ovaj ćemo osvrt završiti apelom za smirivanje situacije prije nego se prolije nečija krv. Apel usmjeravamo kako prema uzavreloj javnosti, tako i prema vrhu nogometne i političke vlasti u Republici Hrvatskoj koji potiho potpaljuju slijepu javnost. Ako ste zaboravili, prije nekoliko dana Vlada je šaptom pala. Zbog 12 baklji praktički to nitko nije ni primjetio. Sva je pažnja usmjerena na kut tribine u Saint-Étienneu, dok izbornik u sjeni, “stvarnom” izborniku objašnjava kako dovršiti utakmicu, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kao iz puške usred 21. stoljeća proziva ORJUNA-u, a situacija u Hrvatskoj iz sata u sat postaje sve gora.
Narodu samo da je kruha i igara, pa makar popizdili zbog 10% od ukupno popaljenih baklji na Europskom prvenstvu u Francuskoj 2016. godine koje su završile na terenu? Jer iste su paljene pa i bacane u teren i od strane Turaka, i Mađara, i Belgijanca i Rusa i Engleza… To što im u nasmješeno lice dok Vatreni zabijaju pljuje vrhuška HNS-a, optužena za direktno izvlačenje našeg novca nikoga nije briga. Endrofin je strašna stvar zbog kojeg ne primjećujemo kako nam mulj u koji smo upali počinje ulaziti u nos, a to kreatori iluzija u hrvatskoj stvarnosti jako dobro znaju. Pitanje je samo može li se narod istrgnuti iz ralja iluzije ili ćemo svake 2 do 4 godine biti opčinjeni kockicama na svakom proizvodu u supermarketu…
Tekst: Marko Banić