Približavanjem izbora raste i "fenomen Lesar”. Nekadašnji sindikalist i nezavisni saborski zastupnik, polako ali sigurno sa svojom strankom izrasta u ozbiljnu političku figuru Hrvatske. Originalan ne samo po svojim stavovima nego i po načinu vođenja stranke i izborne kampanje, ako je suditi po anketama, čini se da je osvojio mnoge razočarane građane već i prije izbora.
Približavanjem izbora raste i “fenomen Lesar”. Nekadašnji
sindikalist i nezavisni saborski zastupnik, polako ali sigurno sa
svojom strankom izrasta u ozbiljnu političku figuru Hrvatske.
Originalan ne samo po svojim stavovima nego i po načinu vođenja
stranke i izborne kampanje, ako je suditi po anketama, čini se da
je osvojio mnoge razočarane građane već i prije izbora.
“Fenomen Lesar”
Prema svim istraživanjima, treća ste politička snaga u Hrvatskoj.
Jesu li i vas, iskreno, iznenadili takvi rezultati?
– Od lipnja prošle godine kada smo prvi put uvršteni u jednu
anketu bilo nam je bitno zadržati trend rasta. U ožujku ove
godine bili smo sigurni da ćemo u ljeto prijeći čarobnu granicu
od 5 posto. I posljednja anketa CRO Demoskopa pokazuje rast sa
5,1 na 5,7 posto. Upravo ove ankete potvrđuju naš optimizam
unatrag pet, šest mjeseci, kada smo najavljivali da ćemo biti
iznenađenje izbora. Ali nismo poletjeli. S obje smo noge na
zemlji, jer izbori su jedino bitni. Posebno nam je drago da sve
veći broj građana shvaća kako glas za Laburiste nije bačen, nego
spašen glas.
Budući da se ovakve ankete rade kao da je Hrvatska jedna izborna
jedinica, proizlazi da niste popularni samo u svojoj izbornoj
jedinici nego i šire?
– Upravo prema anketi koja je rađena po izbornim jedinicama, mi
dobivamo sedam mandata. Na izbore ćemo izići u svih 10 izbornih
jedinica jer danas imamo ogranke u cijeloj Hrvatskoj, od
Slavonskog Broda, Vinkovaca, Osijeka, Đakova do Dubrovnika.
Ipak, prosječan birač Hrvatske laburiste za sada još uvijek
prepoznaje samo po Vama?
– Razumijem funkcioniranje medija jer oni uvijek traže
sugovornika koji će donijeti “nešto”. Često imamo problem da
mediji ne prihvaćaju drugog sugovornika osim mene. I naravno da
se onda samo nameće pitanje: “Zar nemate nikog drugog?” Ali kada
nekim medijima ponudim da umjesto mene uzmu nekog drugog iz
stranke, primjerice nekog od nositelja naših lista, kažu mi:
“Čuj, nemoj njega, on još nije dovoljno poznat”. Pa kako će i
biti poznat ako se ne može probiti u medije, a radi se o ljudima
koji se do sada nisu bavili politikom. Takvih je kod nas više od
80 posto. Oni u političkom svijetu do sada nisu imali iskustva,
ali su ljudima i te kako poznati iz svojih osnovnih
profesija.
Bit ćemo važan faktor
Iako je nezahvalno kalkulirati, ali ne dobije li Kukuriku
koalicija dovoljan broj glasova, vi ćete postati važna karika u
političkom životu?
– Mi ćemo postati važan faktor u hrvatskoj politici bez obzira na
to koliko mandata Kukuriku osvoji. U sljedećem sazivu Sabora
Laburisti će imati ne samo klub zastupnika nego će imati i više
zastupnika i bit ćemo vrlo aktivni.
Koji je vaš uvjet za eventulani ulazak u Vladu?
– Hoće li biti takvih poziva, prepustimo to poslijeizbornom
razdoblju. Nas to u ovom trenutku uopće ne zanima. Ali nećemo
postavljati nikakve uvjete, jer je na osnivačkom Saboru stranke
utvrđeno jedno važno pravilo – “ne u vlast sa svakim i ne u vlast
pod svaku cijenu”.
Ipak imate odgovornost spram mnogih ljudi koji su prihvatili vaše
političke stavove i koji će vam na koncu dati glas. Jasno je i
vama da ćete svoje ciljeve teško ostvariti ako budete u
oporbi?
– To nije točno. Mi nećemo prevariti svoje birače na način da
kažemo kako ćemo neke ciljeve ostvariti samo ako budemo u
izvršnoj vlasti. Mislite li da pritisak i otvaranje tema koje su
značajne za društvo, za čovjeka ne daje rezultate?
U svom programu zagovarate prilično radikalna rješenja?
– Ona su nužna kako bismo vratili povjerenje građana u
institucije zemlje i politiku u cjelini. Nije slučajno što se
stvara veliki jaz između političkih elita koje su ovisne o
financijskim i građana. Zahvaljujući i medijima, samo interesi
profita postaju glavne teme, dok teme od javnog interesa kao što
su znanost, kultura, obrazovanje nestaju. Stvoren je sustav koji
neki nazivaju mediokracijom, a ja to zovem korporativnom
demokracijom. Imamo fasadu demokracije – parlament, predsjednika
države, Vladu, a zapravo svime upravljaju kapital, banke i velike
korporacije premrežene u političkim krugovima.
Radikalna rješenja
Očito je da su ovoj zemlji potrebne korjenite reforme. Može li
netko konačno i provesti takve promjene?
– O tome se ne smije raspravljati može li se ili ne. To je nešto
što se mora.
Dobro, ali tko, kada i kako?
– Mi smo za to spremni. Bili u vlasti ili oporbi, mi ćemo se tako
postaviti. Jedina smo stranka koja svojim internim pravilima,
Statutom i Pravilnikom, ima deset puta rigoroznije kriterije za
mogućnost kandidiranja na izborima nego što to ima država.
Biste li imali hrabrosti otpustiti 30 tisuća ljudi iz javnih i
državnih poduzeća?
– Tko kaže da ih se treba otpustiti?
Sve procjene govore da je otprilike 30 tisuća ljudi višak.
– To je politikantsko izbacivanje podataka iz rukava. Ne može
postojati loš službenik ako ima dobrog šefa. Hrvatski je problem
javne uprave rukovodeći kadar, koji se namješta
klijentelističkim, partijsko-stranačkim vezama. Pogledajte samo
današnje nazive rukovodećih mjesta. Obogatili su hrvatski jezik
izmišljajući nazive koji uopće ništa ne znače. Kada se očisti
rukovodeća struktura, tada više neće biti problema.
Znači, niste za otpuštanje?
– Pa čega imamo viška? Policajaca, carinika, inspektora? Već
dvije godine čekamo vladino obećanje o Registru zaposlenika, kako
bismo napokon točno znali ima li viška i kojeg profila. Na isti
bi način sada ukidali općine i gradove. Lokalna samouprava je
pravo građana na odlučivanje. Ako je tako, onda će oni sami na
referendumu odlučiti hoće li njihova općina opstati, jer će im se
predočiti da je za njeno financiranje potrebno povećati komunalni
doprinos za 10 kuna ili prirez za 1 posto. Već tim kriterijem
nestat će 40 posto općina koje se same ne mogu pokrivati.
Demagog i populist
Hoćete li moći isfinancirati kampanju svojim načinom prikupljanja
sredstava? Rekli ste da vam je potrebno minimalno 200-300 tisuća,
a prema posljednjim podacima imate oko 111 tisuća kuna?
– U cijeloj ovoj godini za redovnu aktivnost i izbornu promidžbu
do 31. listopada prikupili smo 241.487 kuna.
Tko su vaši donatori?
– Na našim web stranicama imate točan popis donatora imenom i
prezimenom, adresom, datumom i iznosom uplate. Iznosi uplata se
kreću od 10, 15, 20, pa do 200 i 400 kuna, a najveći iznos jedne
fizičke osobe u ovoj godini bio je 90 tisuća kuna. Dakle, radi se
o velikom broju građana koji su nam donirali koliko je tko mogao
izdvojiti. Mi ćemo i sa 200 do 300 tisuća kuna mnogo napraviti.
Imamo volontere i članove stranke koji rade bez lipe naknade po
cijele dane. Ljudi iz Vinkovaca, Broda, Osijeka, Splita, Zadra,
Poreča, Pula odlaze na teren, potroše nemala vlastita sredstva.
Sve to danas radi 4.465 članova. A kada smo počeli nismo imali
ništa.
Nedavno ste izjavili kako vas mnogi, pa čak i iz Kukuriku
koalicije, pokušavaju oblatiti, ali im to nikako ne
uspijeva?
– Meni zapravo uopće nije bitno što oni misle. Činjenica je da
nam sve češće podmeću, ali nas jednako tako i ignoriraju. Piše se
i govori o svima osim o nama. Nas uvijek preskoče. Evo primjer
jedne ankete. Svuda od novina i televizije do portala kaže se
kako najveći rejting među građanima ima predsjednik Josipović.
Zatim kažu koliku potporu uživa Milanović, a koliko Kosor. No
kada se pogleda anketa, vidi se da je Josipović prvi, ali
Milanović nije drugi, nego je Lesar drugi. Ali da bi to izbjegli,
ne kaže se poredak nego se samo objavi koliko dobiva ovaj trojac.
Kada sam u anketama bio osmi, onda su objavljivali rezultate do
sedmog mjesta, kada sam došao do sedmog, stali su objavljivali
kod šestog. Sada kada sam drugi, objavljuju samo ime prvog!
Mnogi protivnici, pa čak i politički analitičari, smatraju vas
demagogom i populistom. Kažu da govorite samo ono što narod želi
čuti?
– To samo pokazuje da mi ništa drugo ne mogu naći nego se služe
tom glupom floskulom. U proteklom mandatu kao samostalni
zastupnik imao sam 17 zakonodavnih prijedloga. I neka mi netko
pokaže jedan koji je bio demagoški. A to da slušamo narod – da,
slušamo ljude i zato otkrivamo niz problema. Za problem ovrha sam
i saznao jer su me ljudi nazvali i rekli mi primjere gdje je
ovršena studentska stipendija, dječji doplatak, gdje su ovršili
tobože dug iz 1994… Politika se i treba baviti onim što narod
zanima i odgovarati na njihove zahtjeve. Zato se mi ne razmećemo
obećanjima koja nisu moguća niti pak pristajemo na raspravu o
bolnim rezovima, a da se ne veli kome, što i kako.
Onda, kome što i kako rezati?
– Nitko ne govori o prihodovnoj strani. U Hrvatskoj imamo 120
tisuća neprijavljenih radnika čiji porezi i doprinosi iznose
otprilike tri milijarde kuna. Je li demagogija citirati
stručnjake koji tvrde kako trećina hrvatskog BDP-a dolazi iz sive
zone. Trećina ukupnog BDP je otprilike 15, 16 milijardi eura.
Kada bi to samo prepolovili, imali bi gotovo 8 milijardi
eura.
Vjerujete li da će u Hrvatskoj za nekoliko godina ipak biti
bolje?
– Moramo ne samo vjerovati nego doista i raditi sve što možemo da
to bude tako, jer ako sami sebe uvjerimo da ništa ne možemo, što
ćemo onda? Priznat ćemo da smo dobili državu, a izgubili društvo.
Pomirit ćemo se s činjenicom da drukčije ne može biti što god nam
radili. To je pravilo 4B. Najprije smo po mišljenja išli u Beč,
onda u Budimpeštu, pa u Beograd, a sad idemo u Bruxelles. I što
nam ostaje? Zastava, grb i himna.
Kolektivni ugovori, plaće…
Na prvom mjestu trebaju biti interesi onih koji žive od svog
rada: kolektivni ugovori kao najvažniji instrument reguliranja
odnosa rada i kapitala trebaju definirati noćni rad, rad
nedjeljom i blagdanom, ali i plaće; neoporezivi dio plaće odmah
treba povećati do iznosa minimalne plaće; četiri radna suda (ni
jedan zakon, koliko god bio kvalitetan, nema nikakvu svrhu ako
pravo koje je povrijeđeno ne bude brzo vraćeno); neposredna
demokracija; zabrana privatizacije prometne, komunalne i
energetske infrastrukture (to je pitanje suvereniteta.
Financijski smo izgubili rasprodajom banaka, energetski velikim
dijelom kad smo Mađarima poklonili Inu i ovo malo što je ostalo
mora ostati u državnom vlasništvu); politički kodeks (povjerenje
građana ove zemlje u politiku i političare je na dnu upravo zbog
velikog broja afera. Politički kodeks mora dovesti do toga da
svaki političar mora otići s funkcije i izići iz politike već u
trenutku započinjanja kaznenog postupka).
To je moderno robovlasništvo
Još prije četiri, pet godina željeli smo izmijeniti jednu riječ u
zakonu. Naime, u zakonu piše da porezni inspektor nešto “može”
napraviti, a mi smo htjeli riječ “može” zamijeniti riječju
“mora”. Zamislite da je porezni inspektor prije sedam godina
došao građaninu Ivi Sanaderu i zatražio da mu predoči svoje
prihode od 1990. Pa da je zatražio procjenu, račune i carinske
deklaracije za umjetničke slike, satove… U slučaju da ništa od
toga nema, to je već tada moglo postati državno vlasništvo, jer
sva imovina na koju nije plaćen porez ne može biti privatna
imovina. Svaki porezni obveznik morao bi imati svog poreznika
koji će ga pratiti od 1.siječnja do 31.prosinca i koji će znati
sve o njemu. Nismo stvorili takav sustav upravo zato jer to nije
bilo u interesu onih koji su se u njemu (o)bogatili. To neki zovu
neoliberalni kapitalizam. Zapravo, mi u Hrvatskoj nemamo
neoliberalni kapitalizam, nego moderno robovlasništvo.
Treba zaposliti 300 tisuća ljudi, ali u proizvodnji
U Hrvatskoj, prema posljednjim podacima, radi 1.426.226 ljudi. Od
toga u obrtu 236 tisuća i 30.911 u obiteljskim poljoprivrednim
gospodarstvima. Radni kontingent hrvatskog stanovništva
objektivno je negdje između 1,7 i 1,8 milijuna. To znači da bismo
trebali imati toliko radnih mjesta. Razliku između sada
zaposlenih i potrebnih treba popuniti isključivo u gospodarstvu i
proizvodnji. Sve što imamo moramo ulagati u proizvodnju, ali da
bismo znali u što, prvi korak mora biti gospodarska strategija
koja se ne donosi za četiri, nego za bar deset godina.
Naš tobožnji hendikep – pomanjkanje novca – pretvorili smo u
svoju prednost. Ljudima smo jasno rekli kako ćemo se financirati,
jer nemamo torbare, nemamo svoja javna poduzeća, nemamo crne
fondove, nemamo ništa zakopano u vrtovima…
Najprije smo po mišljenja išli u Beč, onda u Budimpeštu, pa u
Beograd, a sad idemo u Bruxelles. I što nam ostaje? Zastava, grb
i himna!
TEKST: Dražen BOROŠ