Liječnici se nisu mogli načuditi mojem oporavku. Nisu mi davali povoljne prognoze, što je i razumljivo jer kod ovakvih je ozljeda teško predvidjeti kako će se tijelo oporavljati. Rekli su da ću do 4. mjeseca biti nepokretan no ja sam već nakon dva ustao, i počeo gurati kolica ispred sebe", kaže Marijan
Portal Hrvatske vatrogasne zajednice donosi
razgovor s Marijanom Gajskim, pripadnikom Javne
vatrogasne postrojbe Našice, koji je prilikom gašenja požara tvrtke “Drava International” teško
ozlijeđen. Unatoč lošim prognozama, Marijan se danas odlično
oporavlja, a njegov optimizam nije ga napustio ni u najtežim
trenucima.
Stradao je samo dva sata nakon dolaska na požarište. Marijan je propao u lavu vruće plastike i
zadobio ozljede opasne po život. Odmah je medicinski zbrinut u
KBC Osijek, a nakon toga prebačen u zagrebačku Kliniku za
opekline.
“Taj dan po ničemu se nije razlikovao od nekog drugog”, prisjeća
se Marijan. “Došao sam iz noćne smjene, nisam bio umoran, a po
dojavi odmah sam krenuo na požarište. U nekom trenutku osjetio
sam propadanje kroz tlo i dočekao se na ruke i na noge. U tim
prvim trenucima osjetio sam bol, ali nisam imao osjećaj da se
radi o nekoj velikoj ozljedi. Koža je u tom trenutku tek bila
malo crvena, poput onoga kad se malo dulje izlažete suncu. U tim
prvim trenucima sam se više brinuo o supruzi jer sam tada uvidio
da će se ona vratiti kući prije mene pa mi je bilo stalo da joj
jave gdje se nalazi ključ od kuće. Tek naknadno se počelo
uspostavljati da su ozljede puno gore od onoga kako je na početku
izgledalo te da je stupanj opečenosti tijela velik. Pare su ušle
u tijelo i zapravo skuhale kožu, srećom imao sam masku i nisam
udahnuo plinove. Da jesam, danas ne bih bio ovdje”.
Prve prognoze nisu bile dobre pa su i supruzi Maji rekli da je
upitno hoće li dočekati jutro. No, Marijan ne samo da je dočekao
jutro već je u bolnici proveo narednih 88 dana, preživio 8
operacija, 11 potpunih anestezija te se dignuo na noge za samo
dva mjeseca. “Liječnici se nisu mogli načuditi mojem oporavku.
Nisu mi davali povoljne prognoze, što je i razumljivo jer kod
ovakvih je ozljeda teško predvidjeti kako će se tijelo
oporavljati. Rekli su da ću do 4. mjeseca biti nepokretan no ja
sam već nakon dva ustao, i počeo gurati kolica ispred sebe”.
Razgovarajući s Marijanom, teško se ne diviti njegovoj zaraznoj
pozitivnoj energiji i optimizmu koji ga ne napušta čak ni u ovako
teškim trenucima kada bi mnogi pomislili na odustajanje. “Bilo je
teških trenutaka, i još uvijek ih imam. Znao sam ležati u bolnici
i plakati satima, svjestan da moj život više nikada neće biti
isti. Teško je ne razmišljati o tome zašto se to moralo dogoditi
baš meni, jesam li mogao taj dan napraviti nešto drugačije….
Ali onda shvatiš da ima ljudi kojima su se dogodile i puno gore
stvari, a ja sam tu, dišem, hodam, okružen sam ljudima i kolegama
koji su mi velika podrška, a prvenstveno se moram zahvaliti
svojoj supruzi Maji bez koje ne bih bio tu. Ona mi niti u jednom
trenutku nije dopustila da se predam”.
Na pitanje koji su mu trenutci u ovoj borbi ostali u sjećanju kao
najteži, Marijan se prisjeća tih prvih tjedana kada je bio
odvojen od svijeta, bez mobitela, televizije.
Supruga ga je posjećivala svaki dan, ali onda nije znao je li se
sretno vratila u Našice i hoće li je drugi dan vidjeti. “I onda
kada bih joj drugog dana u vrijeme posjeta čuo glas s vrata,
odmah mi je bilo lakše”.
No, i privikavanje na rane na rukama bilo je teško. “Taj dan kada
sam došao iz previjaone i vidio po prvi put kako mi izgledaju
prsti, to me pogodilo. Do tada sam mislio da to nije toliko
strašno, a onda sam se sjetio kako s Majom želim imati djecu i
pitao se kako ću ja svoju djecu držati bez prstiju. Svašta mi je
tada prolazilo kroz glavu i bilo je teško, ali sada je nekako
lakše”.
Na dan kada je saznao da će izaći iz bolnice, Marijanu je pozlilo
i liječnici su ga morali oživljavati. Već se brinuo da ga na
kraju neće otpustiti, ali mu je laknulo kada je svoje ime i
prezime i dalje vidio na listi za otpust.
“Nazvao sam Maju i rekao da organizira prijevoz vatrogasaca iz
Našica, a ona se rasplakala od sreće. A onda je uslijedilo
iznenađenje, moji vatrogasci dočekali su me svečano, na čelu sa
županijskim zapovjednikom Zoranom Pakšecom, i
bilo je teško ne biti emotivan. I na tome im hvala. Jer ne samo
da tada nisu zaboravili na mene, nisu me zaboravili niti danas. I
dalje volim doći u postrojbu, biti s vatrogascima jer ipak su oni
moja obitelj. I koliko god mi zna biti teško jer sam svjestan da
više na intervencije neću moći ići, znam da postoje i brojni
drugi poslovi koje mogu obavljati i biti im od pomoći. I ne mogu
opisati koliko se želim vratiti u vatrogastvo, jer ja sam ovdje
više od 15 godina, i u svom tom razdoblju nisam se ni ogrebao.
Ali život je takav, taj dan na intervenciji nisam imao toliko
sreće, što ne znači da me u budućnosti ne očekuju lijepe
stvari”.
>> Požar u Dravi International
U ovome trenutku koža se obnavlja na nogama i još ga pomalo
steže, a na rukama nosi kompresijske gaze koje pomažu u
izravnjavanju kože, smanjuju otok i poboljšavaju cirkulaciju. U
sljedeće dvije godine ne smije na sunce, a pet godina je potrebno
za obnavljanje tkiva.
Cijeli razgovor s Marijanom pročitajte na portalu Hrvatske vatrogasne zajednice.