Brojevi ne lažu, umire selo, svinjskih repića je manje, ali dobro je da ministarstvo kaže da smo se barem 'ustabilili'. No Karamazan iz Šumeća kraj Sl. Broda sjeća se vremena kad je u mjestu bilo i 8000 svinja, a danas jedva 1000
“Ako se ovako nastavi, kroz neko vrijeme, izgubit ćemo kulin,
kobasicu, ono tradicionalno što imamo. Dalmatinci će izgubiti
pršute, neće imati gdje kupovati sirovinu”, govori za RTL
uzgajivač svinja Darko Karamazan iz Sela Šumeće
kraj Slavonskog Broda, piše Danas.hr.
Umire li selo, umiru li običaji? Stara slavonska govori:
‘Slavonijo, dok ti ime traje, čuvat ćemo tvoje običaje’. Nije
tajna kako mladi više ne žele na selo, a samim tim izumiru i
stari običaji. Jedan od njih sigurno je uzgoj svinja, iz
Ministarstva poljoprivrede nam pak kažu:
“generalni trendovi svinjogojske proizvodnje pokazuju stabilnost,
pri čemu se bilježi i blagi porast broja zaklanih svinja u
registriranim objektima”.
Uzgajivač Karamazan kazao je za RTL kako je problem u samom
uzgoju svinja.
“Mi imamo svoj način rada od prije. Koncentrati i soja su učinili
svoje. Tradicionalna proizvodnja domaće slavonske svinje ne ide
sa sojom. Ja tovim svoju svinju do 20 mjeseci, a ovi što tove sa
sojom, rade to do 10 mjeseci. Količinski, njemu je puno manje
potrebno hrane da bi on dobio istu kilažu koju imaju i moje
svinje”, govori nam i dodaje kako to meso nije iste kvalitete.
Iz Ministarstva kažu da postoji jedinstveni registar domaćih
životinja i po njemu se ravnaju koliko svinja imamo do u broj.
Ali tu postoji problem, jer se tu vide samo one svinje koje njeni
vlasnici prijave i to moraju napraviti jednom na godinu. Ali,
kvaka je u tome što neki i ne prijavljuju sve svoje njuške i
papke.
Odgovaraju i to da postoji organizirani veterinarski pregledi na
samim gospodarstvima, a pritom i same poljoprivrednike uče kako
ažurirati podatke koliko toga imaju na svojim farmama. Dodaju da
su prvu takvu akciju imali 2012. godine te su u bazi zabilježene
sve farme i svinje koje su “zatekli na terenu”.
A podaci iz te baze kažu da je pet slavonskih županija,
primjerice, 2015. godine imalo 819.534 svinja i to na 34.117
gospodarstava. Sedam godina kasnije? Već predviđate – broj svinja
pao je na njih 768.713, a i do tad se ugasilo gotovo 8000
poljoprivrednih gospodarstava.
Brojevi ne lažu, umire selo, svinjskih repića je manje, ali dobro
je da ministarstvo kaže da smo se barem “ustabilili”.
No Karamazan kaže da je stvarnost puno gora.
“Nekad je u mom selu bilo između 7000 i 8000 svinja, sada se dođe
do 1000 komada. I nije da ljudi ne rade, u mom selu nikad nije
bilo toliko zaposlenih, ali ljudi su matematički izračunali da je
to neisplativo”, kazao nam.
A u razgovoru Karamazan rado dijeli s nama što znači stari
slavonski običaj uzgajanja. Nije šala i za to ima propis.
“Svinja se po starom običaju hranila kukuruzom, ječmom, zobi,
djetelinom, bundevom. Trebala se dugo toviti da bi svinja
prirasla”, niže nam Karamazan meni za tradicionalne prasce.
I dok ovih dana čitamo kako se za čvarak trenutačno mora dati i
410 kuna za kilogram čvaraka, pa se nižu i komentari da su cijene
slavonskih delicija previsoke, Karamazan tvrdi kako se seljaku
ruši cijena. “Svo vrijeme želi se usporediti moj proizvod s onim
iz trgovačkog centra, ali to nije isto”, negoduje.
Pitali smo, onda, što je tajna i dobrog kulena kojem kilogram ide
i do 200 kuna.
“Tajna dobrog kulina, je kao tajna uroda kukuruza – ako nisi imao
dobru sirovinu, nema dobrog kulina, ako nemaš dobru papriku,
nemaš dobar kulin, ako nisi napravio dobru smjesu i dobro samljeo
meso – nema dobrog kulina. Opet, ako nisi dobro očistio crijeva –
nema dobrog kulina, naglo sušenje – ne valja. I na kraju – ako
nemaš dobru komoru da ga sačuvaš, kulin ne valja… Ako u tom lancu
jedne karike nemaš, sve propada. Kulinu je cijena niska, a rizik
golem, jer ako u ovom lancu zezneš samo jednu stvar – izgubiš
tonu kulina”, kaže Karamazan.