Liječnici koji je prate od prvog dana kažu da su jako zadovoljni s njezinim napretkom
Rodila se sa samo 414 grama i svega 24 centimetra. Uputili smo se
u Đakovo i provjerili kako napreduje malena heroina. Baš kao i
kada se rodila – roditelji kažu Elena je
mrgudica, ali je žilava i pravi borac.
Bila je malo veća od dlana, sada ima dvije i pol godine i 11
kilograma. Roditelji nikad neće zaboraviti dan kad su izišli iz
bolnice.
“Bili smo strašno uzbuđeni, jedva smo dočekali da prođe sav taj
dio bolnički. Stvarno nismo znali što nas čeka. Puno uzbuđenja,
puno nervoze. Bilo nas je strah svega. Od disanja, hranjenja.
Hoće li sve biti u redu. Hoće li dobivati na težini”. ispričala
je Elenina majka Marija Rebić Gradištanac.
Kad se tek rodila, na respiratoru je bila 36 dana, ali bez ijedne
operacije. Tada zbog strogih mjera i koronavirusa, tata je Elenu
mogao vidjeti tek na sat vremena. Sad su nerazdvojni.
I pokazuje to svaki dan. Rođena je u 27. tjednu trudnoće, u
bolnici je provela više od 100 dana. Fotografije u sobi su
podsjetnik kroz što je sve prošla. Cjevčice i dječja boca koja je
tada bila veća od nje.
“Žilava i uporna. Ona je jako suradljiva, razvlačimo je svugdje.
Puno toga prolazi. Stvarno suradljiva je. Dobar materijal za
rad”, kaže Elenina majka.
Nosi naočale, ali ima malu dioptriju. Bolnice još uvijek nisu iza
nje. Bili smo s njom i mamom nakon vježbi u Osijeku. Na preglede
odlaze i u Zagreb.
“Na vježbe idemo kod fizioterapeuta 4 puta tjedno. Od toga idemo
2 puta preko uputnice i dva puta privatno. Idemo još kod radnog
terapeuta jednom tjedno i dva puta kod logopeda privatno. Nekad
imamo dvoje vježbe za redom. Pa treba uskladiti vježbanje,
hranjenje, spavanje. Neki dan bude ona nervozna”.
Liječnici koji je prate od prvog dana kažu da su jako zadovoljni
s njezinim napretkom i nadaju se da će se i dalje uredno
razvijati.
“Pa kod nje se stalno vidi veliki napredak. U smislu i njezine
motorike, razumijevanje, govora. Senzorička integracija je vrlo
bolja. Sve što radimo vidimo napredak. I svaki trud i rad se
isplati”, kazala je Marija.
Iako još ne govori, zna kako pozvati roditelje.
“Ponosan sam sto sama može piti. Samostalna je. Ne moramo joj
vise držati bočicu. Čekamo prve korake, ali to sve ide sporo kod
nje. Tako je mala, slatka. Volimo je”, kaže Marijan.
Kako i ne bi kad je već sad pokazala koliko može. Sada su na redu
prve riječi i prvi samostalni koraci.