Pomirio se s time da više nikad neće hodati, ali ne i sa sustavom koji je odlučio da je - čudesno ozdravio
Vukovarac Antun Brandt jedva je preživio
prometnu nesreću i nakon dugotrajne borbe za život morao se
pomiriti s time da više nikad neće hodati. No to kako se
država odnosi prema njemu, ne može prihvatiti. Jer nakon 15
godina neki je birokrat odlučio kako je Antun čudesno prizdravio
i preko noći je ostao bez invalidnine.
“2000. godine sam imao prometnu nesreću, nas par je išli van u
autu, naletjeli smo na kombajn i tako sam zadobio ozljedu
kralježnice i ostao u kolicima. To je bilo dva mjeseca prije
nego što ću navršiti 15 godina”, rekao je Antun.
Pitali smo sjeća li se tog dana, Antun je odgovorio: “Ne, ne
sjećam se par sati prije prometne i dva tri, tjedna poslije
prometne se ne sjećam ničega”.
Prvo što pamti nakon nesreće, najradije bi zaboravio.
“U sjećanju mi ostaje ona panika, kako sam vrištao, plakao,
uplašen valjda u to vrijeme”, rekao je Antun koji tada još nije
znao da više nikad neće moći hodati: “Trebalo mi je sigurno jedno
pola godine, ako ne i godinu dana, dok nisam bio svjestan
– pa ja ne mogu hodati više”.
Govorili mu da je medicinski fenomen
Antunu je danas 35 godina. Više od pola života je u kolicima.
Nade da će opet prohodati više nema.
“Čak sam i došao do tog dijela da, ne da nemam želju više
prohodati, nije mi iskreno ni najbitnije u životu da prohodam.
Više bih volio da se riješim ovih nekih drugih zdravstvenih
problema koji nemaju veze s hodanjem”, kaže Antun.
A tih je problema bezbroj: “Kralježnica mi se iskrivila,
kontrakture zglobova imam, mišići su mi atrofirali, bio sam na
transplantaciji mišićnog tkiva na tri operacije, samo to da
kažem, a gdje su ostali zdravstveni problemi od urinoinfekcija i
drugih problema koje sam imao”, nabrojio je Antun samo neke od
svojih zdravstvenih problema.
Nakon nesreće, po bolnicama je ležao punih godinu dana. Kasnije,
kaže, barem svake godine po jednom. Odlaske na hitnu ne može ni
izbrojati.
“Znali reći da sam medicinski fenomen s obzirom koliko puta sam
znao doći kod njih u takvom stanju, pod temperaturama, groznicama
i da krvarim, znali su mi se čuditi što sam još uvijek živ”,
rekao nam je Antun.
Dvije godine nakon nesreće ostvario je pravo na osobnu
invalidninu. Tada je to bilo 1250 kuna na mjesec. Primao je tu
naknadu punih 15 godina. S dijagnozom paraplegije, 100-postotnim
invaliditetom i ocjenom da je radno nesposoban uspio se
zaposliti. Poslodavac mu je odobrio rad od doma jer s
dekubitusima je teško sjediti osam do deset sati u komadu.
Paralelno je primao i invalidninu. Sve do prije tri godine.
“Kad je mene ta gospođa iz Centra za socijalnu skrb zvala, pitali
su me kroz razgovor što je bilo, kao moraju svima sad provjeriti
invalidnine, da li vi radite, radim, kao ne možete raditi i
primati invalidninu ako vam plaća prelazi tih, sad nisam više
siguran točno, 2400, 2500 kuna, na što sam ja reko prelazi mi
plaća to i onda je ona rekla vi ćete onda izgubiti invalidninu,
ne možete više primati ja sam se bio uplašio u tom trenutku, što
ću sad morat vratiti sve ove godine što sam, gospođo ja to nisam
znao, gospođo hoću li ja morati vratiti te novce… Ona
je meni rekla ništa se vi nemojte brinitu, vi nećete nikakve
novce morati vratiti, samo što više nećete moći te novce
dobivati”, ispričaonam je Antun.
Zaključili da više nije tako invalidan
Nije mu to teško palo jer je imao posao. Među ostalim, poručili
su mu da ukoliko ostane bez posla, može zatražiti invalidninu
natrag. To se dogodilo lani i tu počinje Antunova birokratska
drama.
“Moram priznati da sam ljut na kompletni ovaj sustav jer
smijem reći kad idem gradom pa kad vidim nekoga u kolicima, vidim
brata”, rekla nam je Antunova sestra Irena
Lovrinović.
Sestrine suze nisu bez razloga. Antun inače živi s majkom u
Svinjarevcima pokraj Vukovara. Kod sestre u Splitu je u, recimo
to tako, radnoj posjeti. Jer Irena je odlučila učiniti sve da
pomogne bratu u borbi za njegova prava. No, krenimo redom.
“Početkom 2019. ja sam ostao bez posla, tamo negdje početkom
godine. I naravno, predao sam zahtjev za invalidninu da mi vrate
jer računam sad više ne radim, nemam nikakvih primanja sad će mi
vratiti to jer sam 15 godina primao to. I kad sam podnio zahtjev,
odbili su me”, objasnio nam je Antun.
Jednostavno su zaključili da više baš i nije tako invalidan. Za
neke tamo birokrate kojima je Antun broj na papiru, a ne čovjek s
teškim problemima, on je očito čudesno ozdravio.
“Meni to nije jasno jer sam 2002. ja bio jednaki invalid kao i
sada, imao sam jednako tjelesno oštećenje, moje tijelo je sad još
u težem stanju nego što je tada bilo”, rekao nam je Antun.
Procedura je bila sljedeća – poslali su ga u Zavod za vještačenje
u Vukovaru. Logično bi bilo pomisliti da će ondje netko
pregledati njegovu dokumentaciju, ali i njega samog. Ali, logika
često ne stanuje u našem državnom aparatu.
“Ja sam isto mislio da će oni mene pitati pokaži mi rane, nekakve
ožiljke o kojima piše u medicinskim dokumentacijama nisam ako sam
bio pet minuta unutra oni su rekli mi imamo svu dokumentaciju”,
kaže Antun.
Pitanja liječnice vještakinje su ga, kaže, zgrozila: “Pitala me
osjetim li noge. Gospođo, ja sam paraplegičar, ne osjećam
noge, odgovorio sam. Dobro, ispitala me još za neke detalje
vezano uz noge, toalet i tako dalje i onda me u jednom trenutku
pitala trebaju li mi novci, mislim rekao sam joj da nemam
posao, da ne radim. Al’ dobro. I to je to, nisam bio unutra
svega pet minuta”.
Nalaz i mišljenje s vještačenja čekali su mjesecima. Zivkali
redom sve, od centra do ministarstva da čuju je li dobio tih 1500
kuna invalidnine ili ne. Kad je nalaz napokon stigao, shvatio je
da su ga odbili, ali i da su u njemu napisali neke posve netočne
podatke.
“Evo, recimo napisala je da sam vozač bicikla ozlijeđen s
pješakom ili životinjom izvan prometa. Ja sam nastradao u
prometnoj nesreći s autom kao suvozač. Napisali su i da mi nije
potrebna zdravstvena njega. Ja sam gospođi na vještačenju opisao
svoje zdravstveno stanje, za početak vezano i uz rane ima svu
medicinsku dokumentaciju i ona stavi da meni to nije potrebno”,
očajno će Antun.
Uložili su ministarstvu žalbu na takvu odluku. I to rješenje
čekali su mjesecima.
“Nakon dugo dugo vremena, nakon pet mjeseci sam uspjela dobiti
ministarstvo da mi kažu šta je sa žalbom do kad ćemo čekati i
gospođa je bila jako ljubazna i stvarno mi je pročitala nalaz i
rekla da mi saopćava lošu vijest da je brat dobio
odbijenicu.
I onda mi je gospođa na telefon rekla da odluku je donijelo
vještačenje u Vukovaru, znači doktorica u Vukovaru koja je bila
na vještačenju ona je ta koja donosi odluku o Antunu”, ispričala
nam je Irena.
Možda od svega, najgori je – nehumani odnos
S još jednom odbijenicom Antun se uputio u vukovarski Centar za
socijalnu skrb pod koji spada. I, sad već očekivano, novi šok.
“Evo vama su odbili osobnu invalidninu, ali su vam dali tuđu
njegu i pomoć koju ste tražili. Ja reko koju tuđu njegu i pomoć.
Pa kaže tuđu njegu i pomoć ste tražili? Ja reko gospođo ja nisam
tražio tuđu njegu i pomoć u iznosu od 600 kuna, invalidnina je
1250 bila sad su to i povisili na 1500. ali ja reko ja nisam
tražio tuđu njegu i pomoć od 600 kuna nego osobnu invalidninu
koju sam i primo bio do prije dvije godine koju ste mi uzeli”,
ispričao nam je Antun.
Izmanipulirali su ga, kaže. Nitko mu nije rekao da jedno
isključuje drugo.
“Sad čitam u rješenju ovdje da sam ja to izmijenio s onim što je
ona meni dala, ja stvarno to nisam znao”, kaže Antun.
“Ja da sam to znao ja to ne bih potpisao. Meni tih 600 kuna ništa
ne znači mjesečno, mislim nije ni 1 500 kuna nešto puno, ali
smatro sam to je moje pravo koje imam kao osoba s invaliditetom.
Sa ovakvim invaliditetom”, poručio nam je Antun.
Jedno je, dodaje, zakon kojeg mu nitko nije protumačio. Ali
nehumani odnos koji je doživio je, kaže, možda još i gori.
“Mislim, gospođa ta, ja to mogu i javno reći. Znate što mi je
rekla kad sam je pito što da radim? Ja jesam bio vidno uzrujan,
ja nisam bio neljubazan prema njoj niti nekakve grube riječi niti
bio nepristojan kad sam je pito dobro šta da ja sad radim – pa
napišite žalbu pa svoje frustracije tamo iznesite. Doslovce tim
riječima. Socijalna radnica”, objasnio nam je Antun.
I sad je morao prihvatiti tih 600 kuna. Nema više pravo na žalbu,
jedino što može je, o svom trošku, podnijeti tužbu na Upravnom
sudu. Ali nije siguran kako će to proći kad u svim tim
rješenjima, mišljenjima i odbijenicama ne piše zašto je ostao bez
prava koje je uživao punih 15 godina.
“Nigdje ne piše zašto su mi uzeli. Zašto su oni njemu to uzeli.
Ja mogu samo reći ono usmeno što smo pričali telefonom ali da su
oni mene napisali mislim oni takav dokument vjerojatno i sada
moraju imati”, rekla nam je Irena.
Upit smo poslali i vukovarskom Centru za socijalnu skrb. Ali
pozvali su se na zakon o zaštiti podataka i ne žele nam reći
ništa detaljnije osim da su, kažu, postupili prema zakonu.
“Jedino mi nije jasno kako to da nije ostvario invalidninu ako ju
je prije imao bez obzira što ima Bartolov indeks 60 i što je
treća kategorija”, poručila nam je predsjednica
HSUTI–a Jozefina
Kranjčec.
Predsjednica Saveza udruga tjelesnih invalida kaže – Antun je
upao u zakonsku rupu u kojoj je samo tu jednu godinu vrijedilo
pravilo da zaposleni invalidi ne smiju primati i plaću i
invalidninu.
“Čak sam ja ranije sredinom 2018-te čuo za to ali ja uopće nisam
to forsiro, Imo sam svoju plaću i bio sam zadovoljan s tim ali ja
više nemam tu plaću i meni sad to treba”, kaže Antun.
Jozefina najavljuje da će novi zakon u lipnju donijeti i veće
naknade i pozitivnije pomake svim osobama s invaliditetom.
“On živi sa starom majkom, kad se uvede taj inkluzivni dodatak
onda bi mogao dobiti još nešto ali ja osobno preporučam da ide
ponovno na kategorizaciju sada su svi oni obučeni jedinstveno i
jednako neće se moći događati ovakve greške ali ako on može puno
toga sam opet neće moći dobiti invalidninu”, rekla nam
je predsjednica HSUTI-a
Jozefina Kranjčec.
No, ima pravo bar na neke druge dodatke.
“Po ovom novom zakonu je cenzusu 3 500 kuna po članu obitelji što
oni očito nemaju, on ima pravo na trajnu socijalnu naknadu koja
je 980 kuna. Zašto to ne traži?”, objasnila nam
je predsjednica HSUTI-a Jozefina
Kranjčec.
Zato što mu nitko iz Centra nije rekao da na to ima pravo. Kao
što mu nisu spomenuli da majka s kojom živi ima pravo na uvećani
dječji doplatak na njega s obzirom na njegovo stanje.
“To nam nitko nije javio. Znači to mi nije jasno, tu ga nećeš
zvati, a kad mu trebaš uzeti…”, kaže Irena.
“Ja bih volio, ja bih najviše volio od svega da ja mogu raditi,
da ja sam mogu plaćati račune da meni apsolutno nikakva pomoć ne
treba apsolutno ja bih to volio više od svega da me netko sutra
nazove i kaže Antune, evo tebi posao s nekom pristojnom plaćom
nemoj vise nikog ništa pitati i radi ja bih to volio ali nemam”,
rekao nam je Antun.
Sve što ima je mamina mizerna mirovina i tih bijednih 600 kuna.
Toliko potroši na sva medicinska pomagala koja su mu nužna.
“Evo iskreno, račun za struju mi je 550 kuna tamo u kući di ja i
mama živimo, toliki mi je račun za struju”, kaže Antun.
“Da svatko pokuša jedan dan sjesti u kolica, samo jedan dan, a on
sjedi 19 godina i ne znam što trebamo napraviti da bi dokazali da
se njegovo zdravstveno stanje apsolutno nije promijenilo. Ja bih
volila da mi kažu neki od ovih koji su ga odbili što se može sa
600 kuna”, poručila nam je Irena.
Za neke je samo urudžbeni broj
Sa svojom pričom nije se obratio nama zato što od nekoga traži
novčanu pomoć.
“Ja ne bih htio da to sad tako ispadne meni je, samo bih htio ako
imam pravo na nešto, da mi to daju. Pravo koje sam imao jer su mi
uzeli. Bez obrazloženja. Ako ništa drugo nek mi kažu zašto su mi
uzeli”, rekao nam je Antun.
Očajan je jer nakon života osuđenog na kolica, s kateterima,
dekubitusima i svim mogućim problemima, netko tvrdi da mu baš i
nije toliko teško.
“Ne znam što bih rekao na to, ostanem bez teksta nekad.
Razmišljam, možda sam si ja to umislio ne znam stvarno. Jesi
ljut”, kaže Antun.
“Recimo baš sam reko kad bih imao priliku nešto ih pitati javno
što bih ih pito. Znate kako dođete na parking pa vidite onaj znak
ako ste uzeli moje mjesto da li biste uzeli moju invalidnost. Ja
bih sad pito tu te ljude koji su meni uzeli invalidninu – ako ste
uzeli moju invalidninu hoćete li uzeti i moju invalidnost? Ista
stvar, ali nema ljutnje”, objasnio nam je Antun.
Sigurni smo da znamo što bi mu ti ljudi odgovorili. Ti koji ga
nisu ni vidjeli ili su mu posvetili svega pet minuta svog zdravog
života. Za njih je on neki tamo urudžbeni broj. A ne sin, brat,
ujak, stric – jednom riječju čovjek.
Koji će u kolicima ostati do kraja svog života.