Država je ponovno založila dionice HT-a i Podravke da Borovu kupi vrijeme za izradu programa restrukturiranja
Obuću rade na strojevima starim više od 50 godina. Jedne njihove
tenisice na automatskom krugu prođu kroz ruke 37 radnika. Njihova
je proizvodnja skuplja od jeftine strane konkurencije. Prošli su
kroz predstečaj, bezuspješno tražili investitora i dan danas s
oko 400 tisuća prodanih pari cipela na godinu, bore se za
opstanak. Preklani su digli čak šest milijuna eura kredita. Isti
iznos sada su refinancirali, a još jednom svoje je dionice HT-a i
Podravke kao osiguranje založila država koja je stopostotni
vlasnik. I tako će još jednom kupiti vrijeme za traženje nekog
dugoročnog rješenja.
”Cipela je dobra, no ljudi traže jeftinije”
Aleksandra je među mlađim radnicima u pogonu. Prije godinu i pol
došla je u Borovo nakon što je propala tekstilna tvrtka u kojoj
je radila 10 godina.
”Radili su tu i moji roditelji, sada ja. I ja se nadam da će
biti sve u redu i da ćemo raditi, nadam se da Borovo ima
perspektivu”, kaže Aleksandra Bogdanović,
radnica Borova.
Još uvijek se bori s normama. Katkad ju dostigne, katkad ne, no
kaže daje sve od sebe.
”Moj suprug također radi, gdje je jedan zaposlen teško”, dodala
je Bogdanović.
Teško je jer radi za minimalac.
”Ja ne nosim cipele Borovo. Mislim da je to malo preskupo za
nas. Za naša primanja. U kvalitetu vjerujem sigurno, prolazi nam
kroz ruke, znam kako to izgleda i kakav je finalni proizvod”,
kaže Bogdanović.
U cipelu koju zapakiraju, vjeruje i Uroš.
”Ne kupujem kupujem često ali nosim. Dobra je to cipela, ali
danas ljudi traže jeftinije. Svako kupuje iz svog džepa. Nitko
više ne gleda kvalitetu. Malo tko. Zavisi koliko tko novca ima”,
komentira radnik Borova Uroš Stojanović.
A ovdje novca nema na pretek. Uroš je s Borovom prošao sve dobre
i loše dane. Čak 39 godina staža nakupio je u tvorničkom pogonu.
”Slabo je došlo išta, a nemamo ni kvalitetne radne snage
dovoljno, strojni park nam nije u najboljem stanju, a i sama
branša nam nije zastupljena da možemo išta napraviti”, kaže
Stojanović.
Nekad je Borovo bilo gigantsko poduzeće. Pokrenuo ga je češki
industrijalac Tomaš Bata koji je ovdje na
periferiji Vukovara započeo s proizvodnju obuće. Izgradio
stambena naselja, školu, vrtiće, osmišljavao kulturne događaje za
radnike. Godine su prolazile, a do kraja 80-tih Borovo je izraslo
u najveće i ekonomski najmoćnije poduzeće u proizvodnji obuće i
gume u ovom dijelu Europe. Proizvodilo se 20 milijuna pari obuće
godišnje, iz pogona su izlazile čak i auto gume. Radilo je 22 000
radnika. Sve do rata. Kada proizvodnja staje. Danas nije ni blizu
prijeratne.
Borovo diše pomoću aparata
”Borovo zapošljava 630 radnika, najveći je poslodavac u
Vukovaru, redovito isplaćujemo plaće, prošlo je kroz postupak
predstečajne nagodbe i vratilo povjerenje dobavljača, borimo se
sa razvojem, ali prošlost nam se u redovitom poslovanju javlja iz
dana u dan”, kaže predsjednica Uprave Borova Gordana
Odor.
Ratna šteta procijenjena je na milijardu i 200 milijuna kuna,
kaže Odor. Problem prošlosti su i poslovni prostori u Bosni,
Makedoniji, Srbiji i Sloveniji do kojih ne mogu doći. ali i radni
sporovi bivših djelatnika koji nisu vraćeni na posao poslije
rata, a tekao im je radni staž.
”Imovinski odnosi nisu riješeni, sudovi u BIH i Srbiji pozivaju
se na sukcesiju i dogovore između država na neki način se čeka da
se sa visoke razine ta priča dogodi, ali to je sporo i bojim se
da kada države to između sebe riješe da će za borovo biti
kasno”, kazala je Odor.
Borovo, tvrtka koja je u stopostotnom vlasništvu države, diše
pomoću aparata. Zadnji kredit digli su prije dvije godine da
vrate dugove. Nešto više od šest milijuna eura trebalo je vratiti
nakon trinaest mjeseci s mogućnošću produžetka otplate na još
toliko. I to su iskoristili. Država je ponovno založila dionice
HT-a i Podravke da Borovu kupi vrijeme za izradu programa
restrukturiranja.
”Pogrešna je to percepcija. Država je Borovu pomogla u nekoliko
situacija, ali su to bile komplikacije izazvane ratnim
događanjima, ali je sve kredite koje je Borovo dobilo ni jedan
nije išao na teret poreznih obveznika, sve smo vratili državi”,
objašnjava Odor.
Nadaju se da će vratiti i ovaj. Lani su prvi put poslovali s
plusom, plan je da to učine i ove godine. Žana u Borovo radi 15
godina. Za radnog staža doživjela je preseljenje u novu zgradu.
Objašnjava da je sada toplije, da imaju ventilaciju i da je
osvjetljenje puno bolje. Radnica Žana Stanivuković ističe kako je
u prijašnjem prostoru sve bilo sve izlupano i razrušeno.
Vrijeme je stalo u pogonu za čizme
U pogon se pomalo ulagalo, ali posljednja velika milijuska
investicija dogodila se prije desetak godina, u stroj za
brizganje đonova.
”Naš stroj je prilično moderan, star je samo deset godina.
Kupljen je nov. S obzirom da se strojevi koriste koji su stari
50- 60 godina”, kazala je Ivana Hajduković,
tehnologinja u Borovu.
U prizemlju zgrade, u novom pogonu uvjeti su dobri i
tvornica drži nivo. No, priznaju može i bolje. Postoje strojevi
koji rade brže, na kojima je lakše raditi. Na odjelu gdje se
proizvode gumene čizme sve je stalo prije pedeset godina. To je
pogon koji je Žana spominjala.
”Jedna anegdota je vezana za gumene proizvode. Kada su u sirovom
stanju svi se mogu ispravljati, ali kad ove čizme budu pečene i
ako vam se dogodi greška idu u smeće i popravaka nema”,
pojasnila je Svetlana Grković, tehnologinja u
Borovu.
Isto vrijedi za gumene čizme i proslavljene stratasice. Nekad su
bile namijenjene ping pongu, danas svima. Startasice od kad dođe
gornji platneni dio tenisice pa do lijepljenja đona, baš kao
nekad, na automatskom krugu, prođu kroz 37 ruku radnica.
”Svaka djelatnica ima svoju operaciju, prvo se vrši polaganje
paske za startasicu, sljedeća je operacija valjanje, pa onda ide
radlovanje, kako mi to zovemo. Naša tehnologija u gumenoj obući
nije se puno promijenila. To je čisti ručni rad”, kazao je
rukovoditelj proizvodnje gumene obuće u Borovu Miroslav
Ostojić.
Brand se vratio, a startasice su postale najprodavaniji proizvod
Borova u novije vrijeme. Vukovarska tvornica danas proda oko
400.000 pari cipela na godinu. Čak 70 posto cipela, proda se u
maloprodaji, 30 posto je namjenska obuće, a od toga polovina
odlazi za MUP i MORH. Bore se da dođu do samoodrživosti, no
priznaju nije lako. Trebaju im nove investicije. Uprava tvrdi da
im je jedina mogućnost okrenuti se izvozu, a konkurencija je
velika.
U planu vukovarska poslovna zona
”Od tih mogućnosti da za prodaju dionicama radnicima se
odustalo, ostalo je na tragu toga da se Borovo treba
privatizirati, ali je raspisan natječaj na koji se nitko od
investitora nije javio, koji bi bio spreman podići likvidnost
Borova, stabilizirati proizvodnju i ostaviti je u Vukovaru što je
jedan od glavnih uvjeta natječaja”, izjavila je predsjednica
Uprave Borova.
U Vukovaru, dvije su tvrtke u stopostotnom državnom vlasništvu.
Osim Borova tu je i Luka Vukovar. Penava je skeptičan prema
državnom vlasništvu, tvrdi da je s tvrtkama odavno trebalo nešto
učiniti.
”U današnjem svijetu gdje prometom vladaju velike logističke
tvrtke koje su puno jače i iskusnije u organizaciji posla, mi smo
to povjerili ministru. Oni ne mogu biti na razini zadataka, jer
to nije njihov primarni posao”, kazao je gradonačelnik Vukovara
Ivan Penava.
Pa se vraća na Borovo, od njih je grad nedavno kupio sportski
aerodrom za 36 milijuna kuna. Na tom području planiraju graditi
poslovnu zonu.
”Samo zadnjih dvadeset godina uzmite situaciju da je konstantno
na infuziji, sad se sakrivamo od Bruxellesa, kako to učiniti
prihvatljivim? Promislite da smo to prije dvadeset godina
odlučili presjeći jer smo procijenili da je maligno. Već bi danas
imali nešto zdravo jer takav je biznis”, zaključuje Penava.
Zoran Aralica, stručnjak s Ekonomskog instituta
ne gleda na situaciju crno-bijelo.
”Ako Borovo eliminiramo u Zagrebu, zaposlit će se ljudi, ali u
Vukovaru to znači ubijanje tradicije, iseljavanje stanovništva i
pokretanje situacije za koju nitko ne želi biti odgovoran. To je
poanta te priče”, rekao je ekonomski stručnjak Zoran
Aralica.
Problem sagledava šire pokušavajući objasniti zašto nema
investitora. Vukovar koji je nekad bio među bogatijim sredinama,
danas je, za razliku od međimurske županije, gdje postoji, kaže,
pozitivna poduzetnička priča, rubno područje Europske unije i kao
takvo nije perspektivno. Aralica pojašnjava kako smo za globalnog
investitora mi jako usitnjeni i ”pitanje je jesu li takve veze
dovoljne da se pomaknu resursi. Treba nova konceptualizacija
odnosa. Napraviti reset. Svi to rade isto. To se ne prepušta
slučaju, a kod nas se sve prepušta slučaju”.
Globalni trendovi danas pušu drugačije nego prije. Prije se
razmišljalo, kaže, samo o privatizaciji. Posljednjih desetak
godina ide se na reindustrijalizaciju i novu industrijsku
politiku, da država, poslovni sektor i znanstvena zajednica
sudjeluju u kreiranju novih dugoročnih ciljeva.
”Kod nas se partijska država zamjenjuje sa stranačkom državom,
stranke odlučuju o nekakvoj proizvodnji i kako one djeluju bez
konkretne slike i vizije što s tim – stječe se dojam ‘idemo sve
privatizirati’. I sve iskače kao problem. Pojavljuje se taj
politički voluntarizam i gledaju se partikularni interesi, nikad
ne znaš u kojem će smjeru odluka ići”, zaključuje Aralica.
Ističe i da nema kontinuiteta u upravljaju. Samo Borovo je u
posljednjih deset godina promijenilo četiri Uprave. Ova
posljednja ističe kako se vraćaju balistici. S MUP-om su nedavno
sklopili ugovor o izradi pancirki.
”To nam znači referencu da se možemo prijaviti na strano
tržište. Tri milijuna kuna uz moguće nove natječaje. To uključuje
dodatno investiranje ali svako ulaganje je važno za Borovo”,
rekla je Odor.
Nedostatak jasne strategije
Je li to nova šansa? Iz uprave su optimistični. Iz Cerpa koji
upravlja trgovačkim društvima u državnom vlasništvu, od čega u 20
društava, udio prelazi 50 posto, poručuju tek da im je portfelj u
zadnjih 5 godina smanjen s 491 na 357 društava. U posljednjih
godinu dana prodali su manjinske udjele u 80 poduzeća. A prema
odluci Vlade iz listopada prošle godine i Borovo i sve ostale
tvrtke u većinskom vlasništvu države – moraju uvesti funkciju
praćenja usklađenosti poslovanja koja
podrazumijeva “procjene rizika u poslovanju Pravne osobe,
brigu o provođenju dobre poslovne prakse te sprječavanju sukoba
interesa i koruptivnih radnji”.
Aralica objašnjava već godinama je problem državnih poduzeća
nedostatak jasne strategije i kontinuiteta.
”Kod nas je problem što je sve od slučaja do slučaja.
U takvim slučajevima ne možete ništa prejudicirati. Set
optimalnih kriterija je smanjen, oni traže strateškog partnera.
Opredijeljenost nije dovoljna informacija. Postoje slučajevi kad
je unaprijeđena praksa, ali jedna društvena neizvjesnost je ono
što obilježava Hrvatsku”, kazao je Aralica.
Upravo bi funkcija praćenja usklađenosti poslovanja trebala
državne tvrtke učiniti uspješnijima. U Borovu kažu, riješit će to
internim natječajem da uštede novac za zapošljavanje nekog
izvana. Vremena imaju do kraja travnja.
Izvor: Vijesti.hr