Podrumske prostorije zgrade na Trgu Slobode odnedavno se mogu svrstati među muzejske. Glavni ''krivac'' za to je šezdesetšestogodišnji Pavo Šovakov, koji je, ''ničim izazvan'', počeo skupljati starine iz rodnog mu Gajića, baranjskog mjesta u kojoj živi takozvana podunavska Šokadija.
Iz tog je mjesta u ”dijasporu” otišao šezdesetih godina prošlog
stoljeća, ali mu je zauvijek ostalo u srcu.
– Svaki put kad odem u Gajić, na utakmicu ili u običan
posjet, nešto ponesem. Većina stvari potječe iz naše obiteljske
kuće, ali i s drugih mjesta. U zbirci se mogu pronaći predmeti
koji su se koristili početkom prošlog stoljeća, no ima i mlađih –
priča Pavo, dodajući da im je svima zajedničko jedno –
stoljećima se njima u svakodnevnom životu koristila podunavska
Šokadija. Svaki predmet priča neku svoju priču, nastavlja, i uz
nešto ga veže. Neki, primjerice, uz oca, mučki ubijenog u
turbulentnim vremenima nakon Drugog svjetskog rata. Drugi, pak,
uz majku.
– Njezin joj je otac, kada se udavala, napravio poseban alat
za polje. Bio je manjih dimenzija, pa stoga i lakši od onog koji
ju je čekao u kući budućeg muža. Ponijela ga je u miraz –
objašnjava, pokazujući ”mini” drvene grablje i vraćajući se u
neka druga vremena, kada se živjelo polako, bez stresa. Posebnu
pažnju posvetio je ”strojevima” koji su služili za preradu
kudjelje, ali i starim nošnjama koje su izrađivali njegovi preci.
Na zidu se mjesto našlo i za praćku, neizbježnu
dječju igračku iz kućne radinosti, koju je ponosno razvukao pred
objektivom našeg fotoaparata.
– Da nisam počeo prikupljati starine, vjerojatno bi završile
negdje na otpadu. Za mene je svaka stvar pravo bogatstvo, bilo da
je riječ o zvonu za magarca ili za kravu, starim tanjurima,
odjeći, obući, fotografijama ili nečem drugom – tvrdi,
ističući kako nema dana da ne siđe u podrum i ne ”popriča” sa
starim čobanjama, strunjcima, trlicama ili teračama. Da slučajno
ima mjesta, u podrumu bi završile i stare zaprege, ali budući da
nema, zadovoljan je svojom zbirkom takvom kakva je. Njemu
neprocjenjiva.
KUĆA BARANJSKE BAŠTINE
Šovakov vjerojatno ni mislio nije da će njegov ”muzejski”
prostor biti među rijetkima u Belom Manastiru. Jedini baranjski
grad, naime, nema ni jedan muzej. Kuća baranjske baštine još
uvijek je u planovima i čeka nominaciju za neki pretpristupni
fond, pa se ”službeno” starine mogu pogledati u mađarskoj kući
u Ulici Vladana Desnice, u sklopu Otvorenog učilišta Barannyai
Julia.
Tekst: Ivica GETTO (Glas Slavonije)