Čude svi kao pura dreku da što je to nagnalo čovjeka da se autom zaputio put đakovačkog korza. Uz to nosio je i nož pa je čuđenje tim veće.
Nadležni u gradskim strukturama zatražili su odmah i najstrože
kažnjavanje dotičnog pedeset devetogodišnjaka jer je narušio mir
ovog pitomog slavonskog mjesta.
I doista, ni način ni mjesto koje je on odabrao za svoj čin
protesta nisu primjereni modernim civilizacijskih tekovinama, ali
ne možemo se ne zapitati: “Što je to nagnalo ovog
čovjeka na takav čin?!”
Njegove riječi koje je izvikivao dok se u stilu ISIL-a zabijao u
vrata gradske uprave i dok je nožem jurcao korzom, mogu reći puno
toga. “Gladan sam”, “Nemam cipele” i
ostalo govore više i od noža u rukama i alkohola u njegovoj krvi,
ako ga je, kako tvrde očevici, bilo u popriličnoj dozi. Govore
one kako se radi o očajnom čovjeku koji ne vidi više riješenje za
svoje probleme, govore one o čovjeku kakvih je danas, nažalost,
među nama popriličan broj.
Ljudi koji su ostali bez svega, ljudi od kojih je društvo i
država diglo ruku hodaju danas našim gradovima kao temprirane
bombe pa nas ne treba čuditi kad netko od njih i eksplodira kao
što smo to vidjeli danas. A ono što je u takvim situacijama
najgora varijanta jest sagledavanje posljedica, kojih srećom po
nevine danas nije bilo, a ne traženje uzroka. Takvih je situacija
u hrvatskom društvu poprilično pa gledamo cirkusante u Saboru
koji u slobodno vrijeme naplaćuju 800 kuna za slikanje u noćnom
klubu, gledamo navijače kako igrače drugih nacija pozivaju na
sisanje falusa ili uvaženi poduzetnici kažu da su bili neubrojivi
dok su jurili brodom koji je u smrt odveo dvoje nevinih ljudi.
Doista, postavlja se opravdano pitanje da kako je moguće
da slučajeva kao današnjih u Đakovu nema čak i više.
“Pucanje” ljudi je sve češće, a posljedice će bojimo se jednom
biti i katastrofalne pa će se o Hrvatskoj pričati kao o zemlji
tempiranih bombi umjesto da se o nama piše kao o zemlji koja je
stvorena za život i uživanje…
I kao što je “pacijent” danas uputio svoj vapaj za vlastiti spas,
i mi ga upućujemo svim odgovornima da napokon počnu raditi ono za
što su plaćeni i da se prestanu čuditi.
No, da ne duljimo, najbolji opis situacije dao je general
Vasilije Mitu (poznatiji kao Siniša Vuco) i njegov bend Živo
blato:
Jedan od “pacijenata”