Dvogodišnjem Baranjcu Dorianu zatajila oba bubrega, obitelji treba vašu pomoć

Kada se prije nešto manje od dvije godine rodio Dorian, sreći u obitelji Dvornić nije bilo kraja. Tri godine starija Lana i tek rođeni sin bili su glavna briga i najveća radost Renati (34) i Momiru (30). Kao i svi roditelji, pružali su im i više od mogućnosti. Iako su bili samo na Momirovoj plaći, živjeli su u granicama normale. Sve do nekoliko dana prije prošlogodišnjeg Uskrsa, kada je Dorian, preko noći, počeo krvariti na usta.

– Odmah smo krenuli put osječke bolnice. Liječnici su mislili
da je posrijedi zapletaj crijeva, ali se kasnije pokazalo da prva
dijagnoza nije bila točna. Stanje se naglo počelo pogoršavati pa
je Dorian hitno upućen u Zagreb – prisjećaju se roditelji,
nastavljajući kako su tek kasnije saznali da su ga putem u Zagreb
liječnici nekoliko puta morali oživljavati. Hospitaliziran je na
zagrebačkom Rebru.

Liječnici su, pričaju Renata i Momir, mislili da se neće izvući,
ali se mali borac ipak uspio djelomično oporaviti. Sve skupa
trajalo je približno dva mjeseca, kada je prebačen na drugi odjel
KBC-a Rebro. No tamo su opet nastale komplikacije, a posljedice
su, uz upalu pluća, bile prestanak rada jetre i zatajenje obaju
bubrega.

– Na svu sreću, jetra je opet proradila, ali se bubrezi nisu
oporavili. Bio je na hemodijalizi, a nakon što je dobio tromboze,
prešao je na peritonealnu dijalizu (kroz trbušnu šupljinu, nap.
a.). Sada je na aparatima i čeka transplataciju bubrega.
Liječnici ne isključuju ni mogućnost transplatacije jetre, ali za
sada ona nije potrebna – sa suzama u očima objašnjava majka
Renata, naglašavajući kako Dorian već mjesecima ne mokri.

Već sutra oboje kreću na testiranja i potrebne pretrage kako bi,
ako je to ikako moguće, upravo netko od njih dvoje sinu donirao
bubreg. Transplatacija je, kažu, nužna, a zbog dobi djeteta ona
bi se trebala obaviti u inozemstvu, najvjerojatnije u talijanskoj
Padovi. Kažu kako je najmlađe dijete kojemu je u Hrvatskoj
transplatiran bubreg bilo u dobi od 4,5 godina, a Dorian će tek u
veljači napuniti dvije godine.

– U ovisnosti o vrsti transplantacije, postoji mogućnost da
dio troškova pokrije Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, a
u drugom slučaju bolnici je potrebno uplatiti 50.000 eura –
pričaju roditelji, naglašavajući da im je sada najpotrebniji
smještaj u Zagrebu kako bi svakodnevno bili sa sinom. Trenutačno
žive kod jednog svećenika koji im je izašao u susret, ali tamo ne
mogu biti stalno. Također, dodaju, u trenutačni smještaj ne mogu
dovesti petogodišnju kćerku Lanu, koja se već devet mjeseci,
koliko traje Dorianovo liječenje, seli od bake do bake. Vide je
tek povremeno, kada dođu u Baranju.

Postoji mogućnost da Dorian bude pušten iz bolnice, u koju bi,
doduše, morao dolaziti svakodnevno, ali bi u tom slučaju morao
imati specifične uvjete, što mu u trenutačnom smještaju ne mogu
pružiti.

– Više nego bilo što na svijetu htjeli bismo da smo svi
zajedno i, normalno, da Dorian ozdravi. No nijedno od nas ne
radi, a troškovi života u Zagrebu, preciznije iznajmljivanje
stana, za nas su samo misaona imenica – kažu, ističući kako
žive od socijalne pomoći i dječjeg doplatka.

Momir je prije sinovljeve bolesti radio u jednoj belomanastirskoj
i kasnije valpovačkoj tvrtki, ali je raditi prestao kada su
otišli za Dorianom u Zagreb. U metropoli bi, dodaju, pokušao naći
posao kako bi lakše spajali kraj s krajem, no preduvjet je
pronalaženje smještaja, koji od trenutačnih mjesečnih primanja,
1600 kuna, ne mogu pronaći.

– Dugo smo razmišljali hoćemo li javno zatražiti pomoć ili
ne, no shvatili smo da drugačije ne ide. Za Dorianovo zdravlje
sve ćemo dati – kažu očajni roditelji.

– Liječnici kažu kako se do sada nisu susretali s takvim
slučajem pa stoga nemani prave dijagnoze. Kada je otišao u
bolnicu, Dorian je imao 11 kilograma, a sada ima samo devet.
Hrani se isključivo preko sonde, i to prilagođenom hranom. Hoda
samo uz nečiju pomoć, povišen mu je tlak i ima pregršt terapija
– naglašavaju Renata i Momir.