Noćni klub Cadillac, Osijek, 23. 10., 21.00, ulaz besplatan (uz mogućnost dobrovoljnih donacija), broj posjetitelja ograničen na 30
Ako se pođe od njezine leksikonske definicije, buka ne nosi ništa
dobra: neželjeni zvučni podražaji u živom će biću prije svega
pobuditi nemir. Uspuhanost kakva (većeg) grada možda je i
najbolji primjer zvučnog zagađenja; sve ono zujanje, škripanje,
brečanje, brujanje, zavijanje, bipkanje, piskutanje, šištanje,
klopotanje, tupkanje, treskanje…, dodatno ovijeno ofucanim
kaputićem kakofonije ljudskih glasova, tvori muzak 21. stoljeća.
No postoje i krotitelji buke, kauboji posebna kova, koji
civilizaciji (ili »civilizaciji«) uzvraćaju soničnu pljusku, jer
buka se, kad je oni prime za vrat, kao čudom iz mahnite zvijeri
čije apsurdno ritanje pomućuje zdrav razum – u trenu pretvara u
vrača, gurua, psihijatra, duhovnika, slušateljeva vodiča kroz
proces pročišćenja i oplemenjenja vlastite nutrine.
Ivica Košavić, Razorblade Jr., Britva mlađi ili naprosto:
Ico, trenutno je ponajbolji takav (gitaristički)
krotitelj u Hrvata. Ovo kolokvijalno »u Hrvata« možda je i suviše
skromna ocjena, jer Ico posljednjih gotovo trideset godina živi u
Amsterdamu, a sa sijaset grupa i projekata u kojima je svirao
(Achtung Dichtung, Ha Det Bra, Gone Bald, Prsten, Blisters, Pink
Noise Quartet, De Reizende Verkoper…) obišao je cijelu Europu,
pri čemu je binu dijelio s najcjenjenijim imenima svjetskog
podzemlja (Jesus Lizard, The Ex, Today Is the Day, Butthole
Surfers…). Unatoč nestabilnoj postavi, problemima s pronalaskom
izdavača, natezanju s promotorima i općim egzistencijalnim
zavrzlamama, za sve to vrijeme održava matični Gone Bald, s kojim
je, kao gitarist, pjevač i tekstopisac, i najplodniji.
Ima u njegovoj gitari krika, ima i bijesa, ima uzvraćene i
prezrene ljubavi, toplote i studeni, ljetnih noći i zimskih
jutara, igranog filma i neigranog života, ima onog nečeg čemu
čovjek još nije smislio naziv. Zaštitu od kiše smisla danas pod
umbrelicom avangarde traži masa tako bezidejnih štrebera i
dosadnjakovića (čast izuzecima), da bi Ico s emocijom svojih
solističkih radova u njoj djelovao otprilike kao Captain
Beefheart na Euroviziji.
Osim toga, njemu i ne treba zaštita od smisla. Nakon nekoliko
koncerata koje je s Gone Bald posljednjih desetljeća održao u
različitim, odavno ugaslim osječkim klubovima, ovo mu je prvi
solo nastup u najvećem slavonskom gradu.
Podršku će mu pružiti prijatelj, dugogodišnji susjed i nekadašnji
kolega iz grupe Prsten, zagrebački gitarist Vlatko
Klarić, čiji izričaj u cjelini najbolje opisuje naslov
njegova albuma iz 2001., »Slikanje glazbe«. Vlatko, kao i Ico,
zapravo kao i većina najboljih autora, ima tu sreću da je –
samouk. Jer klasična naobrazba, osobito ona akademska, svojim će
drilom i ograničenošću na standard od glazbenika, htio on to ili
ne, prvenstveno načiniti manje ili više virtuoznog
interpretatora, bilo tezgaroša koji će satima zabavljati raju u
svatovima, bilo ozbiljnog člana filharmonije.
Vlatko je tako pošao vlastitom autorskom cestom za koju bi se,
ako je već nužno, moglo reći da vodi u ambijentalni improv-jazz,
ali koja na tom putu ima mnoga skretanja i zavoje. Koristeći
različite tehnike sviranja on doista slika zvuk: ponekad je to
kroki na 120-gramskom papiru, čije je dovršenje prepušteno
slušatelju, ponekad je to platno čiji debeli, gusti premazi ne
ostavljaju mjesta dvojbama, ali baš nikad, nikad se ne radi o
rutini kao mehaničkoj navici. A kad takva rutina uđe u
prostoriju, umjetnost ionako najčešće promrmlja nešto o
neodgodivim obvezama pa utekne na stražnja vrata.